Vinko Pavić
Molim vas, poštovani,
Smijte se svojoj smrti
Uzdignutih krila,
A moju ostavite
Da je sretnem dok hodam na vrhovima prstiju,
Uspravno
I imam svoje mišljenje
I budan lajem na mjesec,
Kad u povoju zaboravim sklopiti oči
U vodama divljeg jezera.
Zaludu skrivate tajne
Stoljetnih zima
I zvuk zvona što sjenom vas prate
U oblacima
Kad ste i moj dio tuge opjevali
U studeni smrznute srži i mukloj tišini
Naglavce okrenutoga pješčanog sata.
Ni Bog mi nije vjerovao,
Dok je kraj moga kreveta sjedio,
Da više ljubavi imam
Što više je pokušavam posijati.
Subscribe
0 Comments