piše: Sandra Marelja Muić
I jesmo se napričali o koroni, mudrovali, razvlačili, prizivali – dok nas nije strpala u kuće na neodređeno vrijeme, te dovela ostatak svijeta u istu situaciju, odnosno, puno, puno goru.
Nove zavjese u apartmanu, bezglava uskršnja shopping trka, kava na proljetnom suncu, sve nam je odnijela ona, ta nesretna korona. U nekoliko dana se urušila sigurnost i nadmoć koju svojatamo jer mislimo da se zemlja okreće samo radi nas.
A ono, desni direkt pravo u facu, u trenu smo izgubili tlo pod nogama. Zatvorilo nas poput pilića prije mraka, bez prava protesta, samo okrenulo ključem.
Nevidljva, nedefinirana, sveobuhvatna, gigantska opasnost negdje je oko nas a mi smo nemoćni u borbi protiv nje s našim pametnim telefonima, terencima, vilama za odmor, masterkarticama i čime sve ne. Živjeti možemo, čak i dalje jednako dobro jer nam ničeg ne fali, ali se štititi možemo samo toplinom svog doma.
E, sad, osim apsolutne gospodarske katastrofe koja nam slijedi i nemogućnosti rada i razvoja, jedna stvar je nama još iritantnija; ne podnosimo činjenicu da nas je netko ili nešto se usudio ograničiti. Naš beskrajni komod i komfor i bezobzirnost koju provučemo u svakodnevnici je odjednom osujećen, a mi to nismo navikli. Navikli smo da nam je sve dostupno i da sve uzimamo zdravo za gotovo. Zdravlje, posao, djeca, putovanja, stanovi, obrazovanje – sve se to podrazumijeva.
Šta je nas inače briga što neki ljudi ne mogu izlaziti vani ili nešto drugo u svojoj svakodnevnici ne mogu, nas je briga samo za naše potrebe. I šta opet s ovim nesretnicima s onkologije, Bog im je ljubazno ostavio tu jednu nit da se drže za nju do kraja života i šta se mi sad moramo za njih misliti. Uvijek je neki vrag s njima i kad su najzdraviji. Ili invalidne osobe koje inače ne mogu izići jer žive u neprikladnim stanovima, u neprikladnim uvjetima, koji se niti ne mogu nazvati uvjetima ili pak, neke druge skupine.
Što nas je inače briga, pa svijet pripada nama, nama ne može nitko ništa, mi ćemo provući našu karticu ili ćemo downloadati novu aplikaciju i Glovo će odnijeti svaku nevolju koja se pojavi na horizontu.
I Nacionalni stožer nam je u početku bio drag i mio, sada ga već ne možemo trpiti – predugo ga slušamo, a priča još traje. Božinović govori predugo, Beroš proziva, Markotić skriva nešto.
Kog vraga nam svaki dan govore isto, zašto je vrhunac epidemije tek negdje pred nama, zašto nije iza nas i šta se stvar ne rješava brže, jelte, kad je već svakodnevno izvlače na vidjelo – ne bi da su oni donijeli zarazu da popune svoje radne dane.
Koliko lukavih ministara nam se smijalo u lice za vrijeme svog mandata i manipuliralo s javnosti, te ih čovjek nije ni zapamtio. Ove ćemo valjda pamtiti do kraja života, ali ne po nekorektnom ponašanju. Voljela bih sve te komentatore vidjeti da svaki dan snose odgovornost za cijelu naciju na svojim leđima i onako sabrano iznose vijesti na presici. Općenito, da mi je inače sve te facebook warriore vidjeti kako uživo iznose niz povezanih rečenica. Sve te interpretacije besposlenog uma osuđenog da ne dangubi vani u kafiću nego da dangubi kući na kauču. I što dani obvezujuće izolacije odmiču, bijes lagano raste i množe se teorije zavjere o aktualnoj situaciji te svaki dan dobiju po neki novi aneks.
Od iskrcanih američkih vojnika u Europi, do tajne supstance koju su Amerikanci bacili u zraku, pa do ciljano implementiranog virusa u Europu. Do kraja karantene će Michael Jackson sjediti u kokpitu zrakoplova i davati upute Elvisu gdje da šta izbaci kako bi još malo zamutio situaciju.
Još zanimljiviji su oni koji krše svoju propisanu samoizolaciju, šeću se u grupama od dvanaest po rivi ili sjede zajedno na trgu. Netko puno obrazovaniji i stručniji od tebe ti 24 sata govori da moraš držati razmak od metra ili dva međusobno, ako već ideš vani a najbolje da uopće ne ideš, kako bi sačuvao svoju i tuđu glavu ili da ne smiješ uopće izlaziti iz svog kantuna ako si dobio papir, a ti ideš brojiti prve proljetne leptire bez ikakvog razuma i pameti.
Nitko iznad nas, svijet pripada nama.