Mirko Popović
Odmoriti se
pokušavam. Veo smiraja
u meni titra
jer ti još putuješ
ukrašen travkama
igrom povjetarca – romoriš
ili šutiš iskustvo hoda
Ne mogu se odmoriti
dok sjaji cvijet i lije
kroz žile zemlje ispod
Htio bih zastati. Teret
razložiti u travke
u igru im nemira, ali
tvoj libar
još čeka, žut
i tvoje ruke me gledaju
u košćeli procvale
pa se prisjećam bajke
da odmor je balast
što zasijeca se u nebo
i krvari jer ne znaš
– kome je znano –
ima li ikada nestanka
ima li ikada kraja
Odmoriti se
pokušavam, tajeći
bezazlenost lišća
što me ogrće, šuteći svjetlost
njegova oka što uvire u me
…i blijedi