piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Tereza
Dva do tri puta mjesečno slučajno sretnem u gradu Terezu, jednu svoju sugrađanku. Ta je gospođa vitalna, razgovorljiva, uvijek obaviještena o svemu što se zbiva ili što će se tek zbivati u njezinom okružju. Ona prva zna tko se iz njezine ulice razbolio, tko je otputovao u Irsku, tko je diplomirao, koja se djevojka udaje…
U takvom našem slučajnom i prolaznom susretu uvijek ona ima više spremnih pitanja upravo za mene, ima više komentara koje je upravo čula i koji bi baš meni mogli biti korisni, ima više mišljenja koja baš sa mnom želi podijeliti. No u silnoj bujici pitanja i mišljenja ona mi priznaje kako je pomalo ogorčena jer joj u našem gradu – nedostaju pravi sugovornici.
Pri našim prvim susretima ona bi uvijek prva zastala i upustila se u razgovor, ali pri tome i uvijek nagovijestila kako upravo žuri tamo i tamo, kako još mora dovršiti to i to, kako je upravo završila s tim i tim, a treba još skuhati to i to i posjetiti toga i toga…
Dok sam ju tek površno poznavala, ja bih zastala i odgovarala na njezina pitanja, saslušala bih njezino mišljenje o nekom susjedu u ulici, o profesoru u školi, o nekom liječniku u bolnici…
Tereza bi mi uvijek u takvoj prilici, uz svoj vodopad riječi, popravila moju ukosnicu koja se valjda bila malo nakrivila, otklonila jednu vlas koja mi je upravo bila pala na lijevo rame, popravila manžetu od bluze koja mi je bila provirila iz rukava sakoa, prokomentirala moje kišne cipele…
Pri tome me obavijestila o stotinu detalja iz povijesti bolesti našega novoga gradonačelnika, o školskom neuspjehu djeteta naše mjesne liječnice. Nakon desetak minuta takvoga našega druženja na trgu pored fontane, ona bi, silno se žureći, odjurila u nepoznatom smjeru, a ja bih puna čuđenja i zaprepaštenosti krenula za svojim poslom. U glavi mi se znalo nakupiti bezbroj novih informacija s kojima ne bih znala što učiniti. Trebalo mi je vremena da nekako posložim u svoje moždane ladice sve te opaske, mišljenja, ocjene, natuknice, informacije, da odvojim važno od nevažnoga…
Par dana iza našeg zadnjeg susreta dugo sam u kuhinji čistila mrkvicu za juhu. Radio, kojeg inače često slušam, bio je taj put isključen. Zatekla sam se kako analiziram svoje dosadašnje susrete sa Terezom.
Odjednom mi je nešto bljesnulo u umu; iznenada sam shvatila zašto joj u gradu, veličine našega, nedostaju – sugovornici.
Krešo
Krešu sam upoznala prije dva desetljeća. Uvijek sam ga doživljavala kao povučenog gospodina, mirnog, tihog, bez previše pitanja, pristojnog i susretljivog. Imao je simpatičnu suprugu s kojom se ophodio vrlo obazrivo. Gotovo da mu ne bih mogla pronaći neku manu.
Jednom me Krešo zamolio da ga prevezem svojim automobilom desetak kilometara, do njegovog autoservisa. Pristala sam vrlo rado.
Čim je sjeo na suvozačevo mjesto otpočeo je sa salvom pitanja: koliko sam platila auto, koliko ima konja, koliko kilometara prijeđem godišnje, koliko benzina trošim, mijenjam li ljetne i zimske gume ili koristim univerzalne, gdje kupujem metlice za brisače, idem li u ovlašteni servis ili koristim susjede da mi u svojoj šupi servisiraju auto, imam li garažu, pazim li da mi se u garaži ne kondenzira vlaga koja bi mogla naštetiti automobilu… U desetak minuta vožnje postavio mi je stotine pitanja. Pri tome me dramatično obavještavao o svakom prometnom znaku pored ceste, nagovještavao svaku zebru ili semafor, uzvikivao pazi, nemoj, uspori, daj gas, žmigaj, skreći, pretekni ga, blizu rubnika si, pazi na pticu da ti se ne zaleti u staklo, oprez da ti iz živice pored ceste ne iskoči srna pred auto, daj gas, smanji gas, mijenjaj brzinu, nemoj ga pustiti preda se, trubi mu, ti imaš prednost… Nakon tih desetak minuta vožnje osjećala sam se iscijeđeno, frustrirano, puna gnjeva.
Dok sam vadila neke stvari iz prtljažnika odjednom sam izgubila Krešu iz vidnoga polja. Pogledam lijevo, nema ga, desno, nema ga, u tih par sekundi nije mogao već ući u zgradu do koje smo se dovezli. Zatvaram prtljažnik, stojim, čudim se, čekam, razmišljam… Namjeravam obići auto, kad tamo – vidim Krešu kako leži na leđima na asfaltu ispred prvih kotača mojega automobila i istražuje je li mi neka opruga, tamo dolje ispod auta, dobro pričvršćena i je li boja na odbojniku zaista originalna, kakve su mi felge i koliko su mi duboki utori na gumama…
Zastala sam, vjerojatno najprije blijeda, pa potom zajapurena, zaprepaštena pa ljuta…
Istog sam trenutka znala da ću Krešu drugi put voziti u svojem autu samo ako bude u očitoj – smrtnoj opasnosti.