piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Jednog me je dan pozvao Boco da dođem u Vinču. Već sam ranije odlazio nekoliko puta i nije me impresioniralo to što rade u inače izvrsno opremljenom institutu. Uglavnom ponavljaju eksperimente koje je davno netko već uspješno obavio.
Boco me je proveo kroz cijeli Institut. Rekao mi je da im treba vrstan praktičar i pitao me da li bih ja želio tu raditi. Rekao sam mu da je to dobra škola i priprema za odlazake u neke velike američke institute, za što ja iz političkih razloga nemam nikakve šanse. Zaposlit ću se negdje u industriji, a poslije ću vidjeti. Bila je to još jedna životna skretnica.
Negdje početkom proljeća 54. godine Boco mi je poručio da se svakako nađemo na fakultetu, a kad sam došao rekao mi je da je Vojna industrija raspisala konkurs za jedno odgovorno radno mjesto u vojno-kemijskoj tvornici u Vitezu kod Travnika. Potreban im je fizičar koji je dobar praktičar. Komitet im preporučio mene premda još nisam bio diplomirao. Pristali su i pozvali da dođem tamo na pregovore, kao i da vidim o čemu se radi. Nakon nekoliko dana otputovao sam s preporukom Univerzitetskog komiteta.
Vitez.
Iz Beograda sam prugom normalnog kolosijeka putovao do Lašve, a tu sam se ukrcao na vlak uskotračne željeznice, koja kroz Vitez vozi prema Travniku. U Vitezu me je dočekao je jedan željezničar. Rekao mi je da se pukovnik Lukić izvinjava što nisu mogli osigurati automobil, pa će me on odvesti lokomotivom. Čudno, ali i nekako romantično. Nakon par kilometara smo se provezli pored novoizgrađenog tvorničkog naselja i nakon još nekih četiri kilometra stigli smo do velike upravne zgrade koja se nalazi izvan bodljikave žice kojom je ograđen tvornički kompleks. Taj se kompleks nalazi između visokih brda, a osim jedne veće zgrade odmah iza ulaza, ostale zgrade uopće nisu vidljive.
Primili su me direktor Lukić, tehnički direktor Ljubičić i inženjer Andrić. Ukratko su me informirali da se radi o tvornici eksploziva, a meni kao civilu u vojnoj industriji nude mjesto šefa, “S rajona”. U ratnim je uvjetima to komandant poligona, u rangu majora. Plaća 21.000 dinara, plus 12. 000 dinara dodatak na opasnost. Tvornicu na temelju američkog kredita grade Šveđani, pa ću kasnije biti upućen na specijalizaciju u obe te države. Smatraju nevažnim što još nisam diplomirao i preporučuju da se odmah zaposlim, a diplomirat ću kad stignem i to na temu koju će mi oni dati.
Prihvatio sam ponudu
Bio je to izazov kojemu nisam mogao odoljeti, ali i fantastična ponuda koju jednostavno nisam mogao odbiti. Pristao sam. Rekao sam da prvo moram na tjedan dana otići u Beograd, srediti odnose sa Studentskim gradom i ostalo što još tamo moram srediti. Spremno su pristali, a budući da su već imali okvirni program, rekli su mi da ću prvo par mjeseci provesti u Vitezu, a zatim će me na dva mjeseca poslati na specijalizaciju u beogradski Vojnotehnički institut, pa su mi predložili da pokušam zadržati sobu u kojoj stanujem. Inženjer Andrić je rekao da sam ja prvi student kojega zapošljavaju a da nisam imao njihovu stipendije. Stoga će mi dati stipendiju unazad tri mjeseca. Blagajnik mi je odmah donio novac: tri puta po devet tisuća kolike su njihove studentske stipendije, a tomu je dodao i novac za putne troškove. Iza toga su me odveli u tvornicu.
Prolazeći pored niskih zgrada oko kojih si bili zemljani nasipi sve do visine krova, nakon dvadesetak minuta došli smo do velikog područja moga budućeg S-rajona. Osim tunela napunjenog pijeskom u koji se ispaljuju topovski hitci tu još nije bilo ništa izgrađeno. Nakon povratka su me odveli na ručak, a zatim me je automobilom vozač odvezao u Zenicu, gdje sam se ukrcao u vlak za Beograd. Bogdan se iznenadio kad sam mu rekao da odlazim. Bilo mu je žao što odlazim, ali mu je bilo drago što sam našao tako dobar posao. “Imat ćeš plaću tri pu veću od moje, pa budi drug i nađi i meni tamo posao” – rekao je.
U narednih sam nekoliko dana sve sredio oko moga otkaza i druge poslove u Beogradu. Uzeo sam veliki kofer koji mi je Mićo poslao iz Njemačke, pa u njega i moj manji kofer složio stvari i krenuo u neočekivanu životnu avanturu.
Došao sam na posao
Ovaj put me je na željezničkoj postaji čekao vozač, koji me je automobilom odvezao u jednosobni stan koji su mi dodijelili. Dao mi je ključ, a zatim me je odvezao pred upravnu zgradu tvornice i odveo u kadrovsku službu da sredim formalnosti oko prijema. Tu je došao i poručnik KOS-a. On mi je dao na pola lista papira ispisan tekst o mojim obvezama čuvanja vojne tajne i – sjećam se – koji me obvezuje na šutnju i kad, odnosno ako više ne budem radio u vojnoj industriji. To sam pažljivo pročitao i potpisao.
Nakon toga su me odveli u drugu kancelariju, gdje sam potpisao dokumente o preuzimanju stana, a za korištenje namještaja sam trebao platiti nekakvu smiješno malu sumu. Osim toga rekli su mi da mogu dobiti sve što mi treba, pa sam tražio krevetninu i još neke potrepštine, a cijene koju sam platio bile su neshvatljivo niske. Tako sam na primjer za svaku plahtu trebao platiti po jedan dinar! Na blagajni sam uz ovo plaćanje primio plaću i dodatak na opasnost, što mi danas djeluje kao nevjerojatna znanstvena fantastika. Naime, tada su se u Jugoslavije plaće još isplaćivale unaprijed!
Inženjer Andrić me je odveo do porte na ulasku u tvornicu i nakon što je portiru pokazao potvrdu da sam zaposlenik, odveo me u moju buduću kancelariju koja se nalazila u velikoj zgradi odmah nakon ulaska.
Obilazak
Prvo me odveo u moju kancelariju. Namještaj je bio nov, a na stolu se nalazio rokovnik, olovka, gumica, selotejp koji je tada bio izvanredno skup, metalni pečatnjak, klupko tanke špage i nekakav kit. Andrić mi je rekao da kad god izlazim iz kancelarije, čak i u WC, moram zapečatiti vrata, a bez obzira što je kancelarija još prazna, a nakon radnog vremena moram pečat staviti i na ladicu stola i ormar. Rekao mi je da se poručnik KOS-a ponekad znade našaliti pa pritiskom prstiju poništi na kitu znak pečatnjaka. Zato svaki puta moram provjeravati. Znate, ovo je vojna industrija – rekao je smješkajući se.
U istoj je zgradi bio i dobro uređen laboratorij, koji je vodila inženjerka Tomica. Ona je došla iz Zagreba, a tu je bila još jedna mlađa inženjerka, koja je došla iz Beograda. Zatim smo obišli cijelo tvorničko područje, upoznao sam se sa šefovima koji su mi pokazali postrojenja. Najzanimljivije mi je bilo postrojenje za proizvodnju nitroglicerina. Iznad bazena s vodom obješena je posuda u kojoj se polako namješavala dušična kiselina u glicerin. Budući da je to egzotermni proces strogo se vodilo računa da temperatura ne prijeđe maksimalno dozvoljenu vrijednost, a ukoliko bi se to dogodilo rukovaoc bi morao pobjeći prema cik-cak prolazu kroz nasip i oboriti jednu ručku na desnom zidu ulaska u taj prolaz. Time bi automatski bio otkopčan držač, posuda bi pala u vodu, proces zaustavljen i samom time spriječena eksplozija.
Nitroglicerin je vrlo jak eksploziv, ali je izrazito nestabilan, pa se za dalju doradu do postrojenjâ u posudi nazvanom “prase” pomoću žičare polako i mirno rukama potiskuje jedan radnik. To je izvanredno opasan posao. Zbog visokog novčanog dodatka na opasnost, kandidata je uvijek bilo, ali je liječnik određivao tko ga je sposoban obavljati.
Nakon što mi je Andrić na području moga poligona (S-rajon) pokazao gdje bi što trebalo biti izgrađeno, vratili smo se u njegovu kancelarije, gdje mi je dao kopiju građevinskih nacrta i raspored gradnje. Dok smo pili kavu, pričao mi je o načinu ponašanja u tvornici. Nitko ne smije odlaziti u druge pogone, službena komunikacija s drugim pogonima dozvoljena je samo putem kurira. Prema tome, nakon što sam sad sve obišao, od sada osim S-rajona, smijem odlaziti samo u laboratorij. Izvan tvornice je zabranjen svaki razgovor o tvornici. Nije rekao da mi je on nadređeni, ali je naglasio da se o svim problemima obraćam njemu. Za sada imam samo pomoćnika. To je jedan poručnik koji je došao iz Kragujevca, i laborantica kad na S-rajonu vrši probe s eksplozivima.
Otišao sam u moju kancelariju sjeo za stol i polako na nacrtima pregledao planove gradnje na području S-rajona. To je vrlo lijepa travom obrasla dugodolina između dva visoka brda, a od ulaza do ograde na kraju dugačka je nekoliko stotina metara. Nedaleko od ulaza, na blagoj padini s desne strane, nalazio se prilično jak izvor čiste vode. Cio taj prekrasni suncem obasjani okoliš, kao i pomalo oštri zrak koji se posebno lako udisao, činili su da se prekrasno osjećam. Tu sam polako šetao, a zatim se vratio u moju kancelariju. Ne mogu je zvati uredom, jer ona to nije bila, a bila je i samo privremena – dok mi se ured ne izgradi na S-reonu.
Radilo se od šest sati, a iz naselja je vlak do tvornice kretao u pet i trideset. Oko 11 sati je dolazila laborantica da provjeri kvalitetu dinamita, koji je nazvan Vitezitom. Na pjeskovito je tlo rasporedila nekoliko patrona, u prvoj je bila kapsla s komadom sporogorećeg štapina, druga je u produžetku bila odmaknuta 1 cm, druga dva, treća tri centimetra i svaka naredna bila je po jedan centimetar udaljenija od prethodne. Zatim zapali štapin i sklonimo se iza jednog betonskog zida. Kad eksplodira prva patrona, detonacija se prenese na nekoliko narednih, koje također eksplodiraju, dok dinamit nekoliko narednih ne eksplodira, nego ih udar sam raskopa. Razmak između zadnje eksplodirane prama neeksplodiranim je mjerilo kvalitete proizvedenog vitezita.
Prva dva mjeseca u Vitezu.
Ubrzo mi je postalo dosadno kako u radno, tako i polije radnog vremena. Srećom, nakon nekoliko dana na praksu je došao moj gimnazijski kolega Džaja Šeremet i jedna djevojka iz Beograda. Ne sjećam se jesu li već negdje radili, ili su došli na studentsku praksu. Osim za vrijeme objeda oko deset sati, za vrijeme radnog se vremena nismo viđali, ali smo slobodno vrijeme provodili skupa. Djevojaka je bila izrazito brbljiva, pa joj je Džaja dao nadimak Funjara, što je ona bez protivljenja prihvatila.
Jedne nedjelje smo šetali prema željezničkoj postaji i kad smo prolazili pored crkve, vidjeli smo pred njom mnogo seljaka koji su došli na misu. Tu smo zastali i skupa s ostalim narodom ušli u crkvu. Za vrijem mise su stariji seljaci s malim vrećicama na kraju dugačkih štapova krenuli prikupljati “lemozinu”. Seljaci su u te vrećice ubacivali sitni novac, a pošto nisam imao kovanica, ja sam izvadio novčanicu od deset dinara. Moji su kolege učinili isto. To smo ponovili svaki puta kad nam se približio neki od tih sakupljača “lemozine”, tiho napominjući namjenu: “za mrtve”, “za pomoć siromasima”. “za ….”
Prilozima smo izavali senzaciju
Sutradan nam je za vrijeme objeda prišao KOS-ovac. Nakon što nas je upitao kako smo i kako smo se snašli, rekao je da vjera nije zabranjena i da slobodno možemo ići u crkvu, ali možete ići u Travnik, jer ovdje zbunjujete mještane. Iznenađen tim upozorenjem, smijući sam mu rekao da ja jesam katolik, Džaja je musliman a ona je pravoslavka. Išli smo da vidimo crkvu i taj narod za vrijeme mise.
“Pa vi ste jučer izazvali pravu senzaciju. Čitavo selo priča kako su fabrički inženjeri u crkvi dali više para nego svi ostali zajedno. Molim vas nemojte više ovdje odlaziti u ovu crkvu. Ovo je malo mjesto. Idite u Travnik, tamo je mnogo zanimljivije.” – rekao je prijateljski se smiješeći. Rekao sam da nismo imali sitnog novca, a kad svi daju nije imalo smisla da i mi nešto ne damo. “Taj će se nesporazum brzo zaboraviti” – rekao je i napustio nas.
U tri naredne nedjelje išli smo u Travnik. U njemu nikad ranije nisam bio, ali mi je izazivao sjećanja na ratne godine kad je vojska iz Tuzle na prijevaru upućena “za pomoć u obrani”, a ozbiljnog napada uopće nije bilo. Tako su partizani ušli u Tuzlu koja je bila ostala bez obrane. Sjećam se i priča o kasnijem padu Travnika. Branitelji su se predali, a onda su svi pobijeni.
Prisjećanja
Pobijeni su i mnogi profesori poznate travničke gimnazije. No o tomu tada nisam govorio, nego smo obilazili taj vrlo lijepi i zanimljivi grad. U sjećanju mi je ostala bijeda travničke tržnice, na kojoj osim tri metle, nekoliko sita za sijanje brašna, malo vijenaca osušenih paprika i košarice crvenog luka, ništa više nije bilo. Oko Travnika je bilo više vojnih industrijskih pogona, pa je nedjeljom dolazilo prilično posjetitelja, ali je problem bio što i gdje ručati. Od hotela do ćevapčinica mogli su se dobiti samo ćevapi. Istina je da su travnički ćevapi s kajmakom zaista izvrsni, ali uz ćevape bez kajmaka to je bio jedine izbor. Nije bilo ni poznatog travničkog sira. Ćevapi su bili postali nekom vrsto simbola Travnika, pa je u jednoj šaljivoj emisiji sarajevskog radija recitiran navodni epitaf na jednom grobu travničkog groblja: “Oj putniče namjerniče, stani od sevapa, ovdje leži inžinjer, umro od ćevapa.”
Odluka o ženidbi
Na žalost, mjesec dana prakse ovih s kojima sam se družio je istekao, pa sam ostao sam. Zaposlenici tvornice koji su živjeli u novoizgrađenom naselju, svi su u braku, a budući su bili časnici, koji su došli iz drugih vojnih tvornica, ni među njima nije bilo nekakvog druženja. Preostalo mi samo da slobodno vrijeme provodim u lutanju okolinom.
No, sve češće sam se pitao što će biti kada dođu kiše, pa zima – koja je ovdje posebno duga i oštra? O ženidbi u neko dogledno vrijeme ranije uopće nisam određeno razmišljao. Tom sam problemu prilazio potpuno racionalno, pa sam to ostavio za vrijeme kad se potpuno sredim. No, sada imam zanimljiv i dobro plaćen posao, pa sam u datim uvjetima sve češće razmišljao da to moram početi rješavati. Nisam imao djevojku, ali sam u Beogradu poznavao mnoge koje bi mogle doći u obzir. A koja bi od njih željela doći živjeti u ovakvim uvjetima?
Beograd
Kad sam došao u Studentski grad, imao sam osjećaj kao da sam došao kući i među najdraže. Čampura sam zatekao u sobi a kad me je ugledao skočio je i počeo me grliti. Zatim je izjurio iz sobe, a s njime su se vratili Aćim, Čangkaj (kako smo ga zvali) i Maks. Još prije njih ušao je i Timo. Razgovoru nije bilo kraja. Sve ih je zanimalo, a i oni su meni pričali što se u međuvremenu događalo. Čampur je u međuvremenu tu spavao, a budući je znao da ću se vratiti na dva mjeseca, nije bio otkazao mjesto u svojoj sobi. Došao je i Bogdan i pozvao me na ručak. I Gordana se obradovala kad me je vidjela. Imao sam osjećaj kao da su mi svi oni nekakva šira obitelj.
Institut
Sutradan sam se već u sedam sati javio u Vojnotehnički institut, gdje su me odmah primili i odveli među inženjere s kojima ću raditi. Bili su to vrlo ugodni ljudi. Nisam osjećao ni traga nekakvim vojnim tajnama. O svemu su govorili nesuzdržano i na svako pitanje spremno odgovarali. Pokazivali su mi i tumačili rad mnogih uređaja koji su se tada koristili, ali i novo nabavljenih koji će se tek uvesti u primjenu. Većina novih uređaja, kao što su npr. optički uređaj za mjerenje brzine topovskog taneta i piezoelektrični uređaj za mjerenje tlaka u topovskoj cijevi, proizvedeni su u Francuskoj.
U Institutu sam proveo dva mjeseca u zanimljivom radu i prijateljskom okruženju. Imao sam novce i konačno sam želio sašiti stvarno dobro odijelo, pa sam se raspitivao koji je najbolji krojač u Beogradu i doznao da je to krojač koji šije odijela Aleksandru Rankoviću. “Njemu ne smije loše sašiti” – rekao je Bogdan smijući se. Taj šije i članovima diplomatskih predstavništava, najskuplji je, ali mi nitko nije znao reći koliko naplaćuje.
Kod krojača
Dobio sam adresu o otišao na razgovor. Krojačnica mu je bila blizu hotela Majestic. Rekao sam mu, da sam se nedavno zaposlio u vojnoj industriji u Bosni, da još nikada nisam imao dobro odijelo, te da imam mogućnost nabaviti štof i u diplomatskom magazinu i pitao ga koliko bi me koštalo da mi on sašije odijelo. Pogledom me je polako prešao od glave do poda, a zatim je obilazio oko mene, povremeno me dotičući rukama. Kad se konačno zaustavio ispred mene mirno je izjavio: “To bi vas koštalo šest hiljada dinara.” Mirno je čekao moj odgovor. Premda je ta cijena bila barem dvostruko veća od cijene drugih skupih krojača, rekao sam da pristajem. On je samo klimnuo glavom i rekao mi da ga pozovem da skupa kupimo materijal. Odabrao je izvrstan engleski štof i sav pribor uključujući i dugmad.
Kad sam platio skupa smo otišli u njegovu krojačnicu, gdje mi je odmah uzeo mjeru. Dolazio sam još četiri puta, a kad sam ga konačno odjenuo osjećao sam kao da je ono dio mene. Godinama mi je trajalo, putovao sam u pretrpanim vlakovima, spavao na klupama u vlaku, a odijelo je uvijek ostalo besprijekorno ispeglano – kao da sam ga tek prvi puta odjenuo. Nikad više nisam imao ništa ni slično.
Ubrzo nakon dolaska, jednog sam dana nakon posla u Institutu otišao posjetiti Karla u garaži. Tamo su se neki mladići nešto vrzmali oko Hudsona, a jedan od njih me je pogledao i u pitao koga tražim. Osjetio sam se duboko povrijeđenim. Garažu sam nekako smatrao “svojom”, tu sam puno radio i proveo veliki dio vremena, a sad me nekakav meni potpuno nepoznat čovjek pita: “Koga tražite?!”
Zbunjeno sam mu odgovori da tražim Karla, a on mi je odgovorio da Karlo tu više ne radi. Odlazeći polako, osjećao sam se potpuno praznim. Jedan dio moje prošlosti sam definitivno ostavio za sobom. U narednim sam godinama mnogo toga radio, gradio i izgradio, ali se za to više nikada nisam vezao. Ništa od toga ni na koji način više nisam smatrao “svojim”.
…