iz naše arhive/ objavljeno 28.05.2018.
Anela Borčić
Noćas, pred zoru prvi put sam čula
disanje moje usnule kuće
Pljuštala je kiša,
a ona je disala duboko i ravnomjerno,
mirno
i činila se tako nježnom,
tako ranjivom da mi ju je bilo žao
Pravila sam se da je ne čujem kako slučajno
ne bih povrijedila njenu plahost
ili ne daj Bože, takla u njen ponos mediteranski
Odustala sam i od potrebe da je poljubim
da je ne rani spoznaja vlastite krhkosti
jer Ona je kuća, Ona je velika, kamena
i ima više od trista godina,
a ja…
Tko je jutros kome ovdje zaštitnik?
“Beračica soli”