LJEPOTA SVUGDJE OKO NAS

MOJE RAZGLEDNICE: Dubrovnik III dio

tekst i foto: Marijana Šundov

Dubrovnik/ postoje određeni trenuci u vremenu života – neka raskrižja, ali bez vidljivih putokaza, kada se možete vratiti u taj dan i reći evo od toga dana išlo je drugačije. Moja odluka taj dan dovela me tu gdje sam sada, da sam odlučila nešto drugo moj život išao bi drugim pravcem. Bio bi drugačiji.

Svi mi imamo takve dane i takve odluke. Ne mora to biti ništa vidljivo i dramatično – može to biti samo trenutak milosti i prosvjećenja, kada ti postaje jasno da moraš drugačije da tvoja dotadašnja ponašanja i razmišljanja su put u propast. Meni se takav trenutak spoznaje i nove životne odluke dogodio upravo u Dubrovniku. Kažu da učitelj dolazi kada je učenik spreman. Sigurno da je čarolija i bezvremenska ljepota samog grada utjecala tada na mene.

Sjećam se kao da je bilo jučer…Bio je to Dubrovnik bez ovih sadašnjih gužvi – par godina nakon oslobodilačke operacije Oluja. Suprug je s poslom bio u Dubrovniku i često bismo ga djeca i ja posjećivali preko vikenda, kada on, radi posla, ne bi mogao doći doma, u Split.

Znam da sam u to vrijeme bila, što bismo u Dalmaciji rekli – grintava, bockava kao neki jež – stalno na oprezu, nezadovoljna, uznemirena, stalno u pokušaju kontrole svega oko mene. Sada znam, svi u ratu potisnuti osjećaji straha, tuge i ljutnje, na to što nam se događa, u ratom zahvaćenim Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tražili su svoj put. Nisam im se željela prepustiti, a ne prepuštajući se njima blokirala sam i one druge osjećaje – radosti, zadovoljstva, tihe sreće, povjerenja.

Taj dan ranog ljeta, suprug je bio na poslu,  doslovno sam lunjala Dubrovnikom s moje dvoje tada male djece. Kupila sam im krafne s marmeladom i sokove te rekla: “Mogli bismo poći popeti se na zidine.” Sjećam se, bili smo na zidinama negdje iznad stare gradske luke, kada se doslovno otvorilo nebo – topli, ljetni pljusak, guste kiše s velikim kapima, prekrio je grad.

Nas troje smo stali uhvaćeni na zidinama zagledani u potamnjelo more i rasplesane barke… Trenutak čuđenja i milosti. Ona dotadašnja Ja,  počela bi grintati na kišu i sudbinu, a druga, usuđujem se napisati, prava Ja, počela se veselo, spontano smijati i pružati dlanove prema kiši. Onda su i njih dvoje djece, koji su samo čekali moju reakciju, počeli se smijati i doslovno plesati na kiši. Njihova dječja radost i uživanje u trenutku prelili su se na mene i obrnuto. Bili smo radosni, što smo živi, zdravi i zajedno u predivnom Dubrovniku, na zidinama i na kiši. Obišli smo veselo zidine do kraja, nije nam smetalo što smo mokri i što su se majice na nama mogle cijediti, niti što nam se na trenutke klizalo.

Bio je to pravi istinski doživljaj trenutka i moje odluke prihvaćanja života i zbivanja, otpuštanja prošlosti. Prošlost ne vlada sa mnom. Pada topla kiša i ja idem u njoj uživati. Život treba živjeti – sada ovaj trenutak. Ne mogu i ne trebam sve kontrolirati – životu se treba prepustiti. Uživati u onome što ti donese pa bio to i iznenadni pljusak. Prošlost je prošla, budućnost još nije došla, treba gledati sadašnjost jedino vrijeme u kojem je naš život. Živjeti život i tražiti u njemu ljepotu. Rečeno je kako je ljepota u oku onoga koji gleda. Svugdje oko nas, samo je treba potražiti. A, Dubrovnik je zaista prepun te ljepote. Ona se ogleda u njegovim moćnim zidinama, crkvama, palačama, trgovima, ulicama…

O jednoj ulici mora se pisati u svakom tekstu o Dubrovniku. Ona je žila kucavica starog grada, prostor procesija i svečanosti, okupljanja i druženja. Ona je Placa ili Stradun. Ime Placa je od latinskog ali i grčkog – “platea“ – ulica. A, Stradun je pogrdni naziv koji su Mlečani dali dubrovačkoj glavnoj ulici rugajući se da je „uličetina“.

Stradun je doista sve samo ne uličetina – skladni niz kamenih, baroknih kuća, sličnih pročelja s zelenim škurima, obrubljuje je s obje strane. U prizemlju su trgovine, restorani, slastičarne, kafići, razne suvenirnice, u zadnje vrijeme obogaćene predmetima, koji podsjećaju kako je Dubrovnik bio kulisa za snimanje scena glavnog kraljevskog grada u fantastičnom serijalu „Igra prijestolja“. Unatoč svom tom šušuru sve je otmjeno i skladno, svemu daje smiraj bjelina čistih kamenih površina.

Na zapadnom kraju Straduna je proširenje Poljana Paskoja Miličevića. Tu se nalaze dva franjevačka samostana – muški Franjevački samostan i ženski Samostan svete Klare. Samostan svete Klare izgrađen je krajem 13. stoljeća, a već je 1434. otvoreno prihvatilište za napuštenu djecu takozvano „nahodište“. Uglavnom se radilo o izvanbračnoj djeci. A, sve vezano za ostavljanje djece se odvijalo jako diskretno. U prozor, u prizemlju je bila ugrađena drvena ploča, dijete bi se položilo na vanjsku stranu ove ploče i pozvonilo. Okretanjem ploče, bez da bi se vidjelo tko je dijete donio, dijete bi se našlo u kući. Od šeste godine života dijete bi se davalo na skrb pouzdanim obiteljima. Ova skrb se nije mogla odbiti. Brinuti se za najbespomoćnije svoje članove odlika je svakog humanog društva.

Međutim naravno nije sve bilo idealno – Dubrovnik je bio republika, ali aristokratska – patricijska republika. Vlast je imala dubrovačka vlastela i oni su određivali zakone i imali svoje neke, puno manje humane, običaje.

Upravo za Samostan svete Klare vezuju se i manje lijepe priče. Samo za najstariju kćer plemića davao se miraz. Mnoge mlađe kćeri plemića, za koje otac nije htio dati miraz, a ne želeći rasipati obiteljsko bogatstvo, protiv svoje volje završavale su u ovom samostanu. Kako bi se onemogućila bjekstva, ali i pristup izvana, samostan je ograđen visokim zidom, a na prozor su stavljene željezne rešetke i porušeni su balkoni.

Povijesna priča iz sudskih anala 17. stoljeća, svjedoči o časnoj sestri Agnezi Beneša, koja je podmetnula požar u samostanu svete Klare, kako bi lakše pobjegla. Međutim, nije uspjela, te je bila osuđena na doživotni zatvor u tamnici Kneževa dvora.

Priča ipak ima sretni kraj jer tamnica je imala mali otvor kojim je dolazio ispovjednik te je odlučna Agneza uz pomoć svojih prijatelja na kraju ipak uspjela pobjeći. I ova dubrovačka, istinita priča svjedoči kako o duhu vremena tako i o ljudskom duhu.

Doista, Dubrovnik treba posjetiti. Popeti se na njegove zidine, uživati u ljepoti krajolika, doživjeti njegov šušur. Vratit ćete se sigurno obogaćeni.

Dubrovačke drevne građevine pričaju priče, samo ih treba znati naći.

Isto kao i ljepotu svugdje oko nas.