Slavica Sarkotić
Kad s obzora nestane sunce
I porodi se mjesec sjajan kao mjed
U meni se jave sutoni davni
Kad se iz šume vraćao moj djed
Imao je prerano ostarjelo lice
Po mahovini su mirisale njegove stope
Na čizmama je nosio trunke borovine
Na rukavima snježne pahulje koje se tope
Ponosan je čovjek bio moj djed
S fazanovim perom zataknutim za kapu
Volio je šumu, sunce i mjesec blijed
Poznao je u snijegu vučju šapu
Zbog ceste su posjekli šumu
Već godine mnoge mrtav je moj djed
Pa ipak, na prosjeci koje više nema
U zelenoj odori stoji zamišljen i sijed
(Djedu Ivanu)