Iz naše arhive/ objavljeno 12.06.2018.
Anela Borčić
E, vrijeme moje
Kad bijah dijete, u kapima
s tvojeg izvora gledah vječnost
Tad teklo si sporo
puno slika, boja i mirisa
Kad si me pretvorilo u djevojku
zazivala sam te, naivna,
slijedeći sve tvoje brzace
što dubli su korito u meni bez milosti
Ni primijetila nisam da što je tebe više
mene je sve manje
i da sve mi kraće traju godine
E, vrijeme moje
Sad znam da zrelost je tek svjesnost
tog čudnog gubitka u obilju
jer ja sam sad već dubok kanjon
a ti u njemu moćna bujica
Al jednom,
jednom kada me pretvoriš u ušće
i dočekaš me morem
nećeš mi moći ništa
Živjet ću tad samo svoju vječnost
spašena, izvan tebe, mirna
u sretnim kapima djetinjstva