U SLIJEPOJ ULICI

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Iluzija je smatrati da će hrvatsko društvo u jedno dogledno vrijeme postati društvom u kojem će vladati sustav slobode.
Iluzija je smatrati da ćemo mi tako skoro ostvariti slobodno, pravedno i demokratsko društvo.
Jedan od razloga tome leži u činjenici da je naše društvo prepušteno upravljanju nesposobnim,nestručnim i neškolovanim ljudima, koji sami sebe nazivaju političarima.
I ovi na vlasti i oni u oporbi, da su sposobni i stručni ne bi bilo toliko nezaposlenih, ne bi bilo toliko zaduženosti, ne bi bilo toliko siromaštva, ne bi bilo toliko korupcije, ne bi bilo
toliko razgranate mafijaške mreže , ne bi bilo toliko iskorištavanja i potplaćenosti hrvatskog radnika, ne bi nam pravosuđe bilo neučinkovito, ne bi nam gospodarstvo i privreda bili na tako niskim granama , ne bi sve bilo pred kolapsom i rasulom.
Ne bi bilo socijalne nepravde, ne bi bilo nepravde općenito, ne bi bilo nejednakosti i nesloboda.
Provodile bi se reforme.
Karakteristika današnjeg hrvatskog političara je ta da on niti ne zna, niti ima predodžbu o tome što je to pravi sustav slobode i što je to prava demokracija.
Ako je poneki od njih i školovani političar, onda je to onaj školovani političar koji je svoju političku školu pohađao i završio u Kumrovcu za vrijeme komunizma, ideologije koja je u praksi bila negacija slobode, pravde i jednakosti.
Karakteristika im je i to, da se svi drže i smatraju domoljubima, iako to njihovo domoljublje pokreće jedino koristoljublje.
Ta vrsta domoljublja i strast za njom vrlo je proširena među njima.
To domoljublje i ta strast ima svoja obilježja, ta strast postala je bezobzirna, kruta, neljudska.
Beskrupulozno se grabi kako bi se ostvario što bolji materijalni probitak i dobitak, misleći samo na sebe a nerijetko i na svoje potomstvo, ne misleći i ne obazirući se na zajednicu kojoj pripadaju.
U tom grabljenju ne da neće druge učiniti neslobodnima i siromašnima, već će i sami postati i siromašnima i zarobljenima, jer čovjek je istinski onoliko bogat i slobodan koliko sebe daje drugima i koliko druge prima.
Drugi od razloga da naše društvo neće tako skoro postati slobodnim, pravednim i demokratskim leži u činjenici da ga nema tko pokrenuti, odnosno da su intelektualci kao čimbenik pokretanja razvoja u društvu zakazali.
Čini mi se kako su hrvatski intelektualci izgubili intelektualnost  i čini mi se kako naša intelektualna scena danas predstavlja “intelektualnu pustinju“.
Biti intelektualac znači biti čovjek djela.
Hrvatski intelektualac dobro pazi da njegova “djela“ ne bi kojim slučajem zasmetala nekome i nekima u ostvarivanju ovakvih ili onakvih ciljeva.
Biti intelektualac znači osjećati dužnost i marljivo raditi za narod upravo onda kad je najteže.
Takvih se danas u Hrvatskoj može na prste izbrojiti.
No stoga u izobilju ima onih koji ne žele smetati i javno istupati protiv nepravde u društvu i koji misle na način kako onima koji nas vode u propast treba priznati da su u pravu i kada griješe, koji proglašavaju izdajicama svakog onoga koji zadrži pravo da o svemu misli i govori slobodno.
Žalosno je  to da ih zbog toga nitko neće prozvati i osuditi nego će biti i hvaljeni.
Za takve intelektualce može se bez ustručavanja reći da su izdali svoj poziv.
Žalosno je i to što oni takav svoj intelektualizam, koji spašava i održava autoritete i diktate,  smatraju ispravnim i da ne znaju da uloga intelektualca nije spašavanje autoriteta i diktata, već da se kultu autoriteta, diktata i nepravde treba suprotstavljati kultom pravednosti i istine.
Sama istina među njima je nepoželjan pojam, koji nema mjesta pa tako niti pišu, niti govore, niti zastupaju, niti brane a niti žive istinu.
Suprotno tome oni istinu prekrajaju, iskrivljuju, prikrivaju, a tko iz bilo kojih razloga sebi dopusti prekrajanje, iskrivljivanje ili prikrivanje istine, nema pravo smatrati se intelektualcem.
Ni stanja koja se temelje na osjećajima, hrabrosti, vjeri, ljubavi prema bližnjemu….nemaju mjesta ni među njima ni među njihovim idealima.
Oni takva stanja i sve ono što je duhovno preziru i nastoje obezvrijediti.
Većinu hrvatskih političara i intelektualaca krasi jedan te isti značaj a to je da su licemjerni.
Zbog vlastite koristi i neumjerenosti izokrenuli bi ne samo samu istinu i ovozemaljske propise, nego bi zbog toga izokrenuli i one Božje.
Isus za takve ljude svoga vremena kaže i da su slijepci ( Mt 23,25).
Vođeni vlastitim koristoljubljem i neumjerenošću, ti moderni slijepci- doveli su hrvatski narod i hrvatsku državu u slijepu ulicu.