tekst: Marija Juračić
Kiša sumorno pada, a ja i zet u kuhinji gulimo krumpir. Gledam ga onako obrazovanog, stručnog, punog znanja i ne mogu odoljeti da mu ne prigovorim:
„ E, moj zete, da si manje buljio u knjige, a više ugađao politici, sada bi tvoja obitelj uživala na nekakvom dalekom, sunčanom otoku, a valjda bi i punici osigurao kakav doličan smještaj.“
„Da, punice, vi biste uživali, a ja bih gulio deset godina u nekom Remetincu ili Via Romi“, odvrati on lagano nervozno…