piše: Marija Juračić
Kaže mi zet da šuti, jer sam mu rekla da u kuću smije donositi samo dobre vijesti, a kako mene nogomet ne zanima, a druge dobre vijesti ne nalazi, onda radije šuti.
Brzo povlačim svoj zahtjev i tako opet nevezano pričamo o svemu i svačemu, o onome što se sȃmo nametne, što društveni život donese. A upravo je donesen diskriminatorski zakon o zabrani napada na liječnike, čak i ako dotični grubo i degutantno vrijeđa svoje pacijentice.
Ako se liječnike ne smije napadati ni verbalno ni fizički, jer oni su, eto, dobili svoj zakon, znači li to da se sve druge može napadati na njihovom radnom mjestu?
Možda konobaricu, jer ti je donijela hladan kapučino, ili profesora koji je tvom zlatu dao manju ocjenu nego što zlato zaslužuje, ili majstora, jer se prokleta stvar pokvarila čim si platio račun, ili novinara, jer ti ime nije objavio u crnoj kronici, a ti si svima htio poslati poruku da s tobom nema šale i da će svi proći kao taj zbog kojeg si dospio u crnu kroniku?
Imamo mi i suprotne slučajeve kada zaposlenik napadne mušteriju. Vozač autobusa tukao je putnicu, ali je poštedio njezinu četverogodišnju unučicu. Vjerojatno su ga stara i malena gadno isprovocirale, jer on je sigurno prošao psihološku procjenu koju prolaze oni koji prevoze putnike i opasan teret. Ili ta procjena ne postoji?
“Slučaj kada je poslodavac zatočio i mučio svoju zaposlenicu još nije dobio sudski epilog. Nego, zete, ti napadi na žene su već postali dio folklora.
I sad, mene zanima kako to funkcionira s Istanbulskom? Je li s njom situacija ista kao bez nje? Tko podiže tužbu nakon počinjenog djela, tko snosi posljedice i tko ženi nadoknađuje fizičku i duševnu bol?“
Nakon postavljenog pitanja uviđamo da pojma nemamo kako stvari dalje funkcioniraju, jer su nam pažnju odvukle nekakve prepirke oko spola i roda, pa se obraćamo našem prijatelju Googlu.
Slažemo se ja i zet da je Istanbulska konvencija civilizacijski domet, ali da ona može ostati mrtvo slovo na papiru, ako država ne pokrene instrumente koji će je oživotvoriti.
„Prvi i najlogičniji zakon bio bi da država odgovara za nečinjenje njenih službenika, da obeštećuje žrtvu zbog nečinjenja njezinih organa.“
Zet se smije pa primjećuje:
„Teško će se to postići. Rijetko nekoga osude i zbog čina, a vi tražite da netko odgovara zbog toga što ništa nije učinio. Nema logike.“
„E, zete! Baš zato što naoko nema logike, moglo bi kod nas upaliti.“