piše: Marija Juračić
Crkao mi auto pa zamolih zeta da me odvede do neke butige kupiti spizu. Pogledao me upitno, ali šuti.
Znam, misli da sam tih 200 metara do tržnice ili 100 metara do prve samoposluge mogla proći i pješice, ali šuti pa šutim i ja.
Prolazimo pokraj prve samoposluge i ja mu kažem da nastavi voziti, prolazimo pokraj druge i ja mu kažem da nastavi, pa se stvar ponavlja i pokraj treće i pete.
Zet me već pomalo nervozan pita, zašto ne kupujemo u tim dućanima, samoposlugama, butigama ili na tržnici.
„Zato, zete, jer su to butige s pogledom na more“, odgovaram kratko jer znam da će uskoro sam shvatiti. Nakon jednog kilometra vožnje stižemo na odredište, do samoposluge koja nema pogled na more. I moj zet već kod bačenog pogleda na cijene shvaća da su ovdje isti artikli, istih proizvođača dvostruko jeftiniji i tako na potrošenih 200 kn uštedjesmo još dvjesto. Bez pretjerivanja.
„Koji je ovo vrag?“ pita moj zet. “Od kuda ta ogromna razlika u cijeni?“
„Logična je, moj zete. Oni dućani uz obalu imaju pogled na more i to valja platiti. Ovaj dućan je na kontinentu, cijeli kilometar udaljen od obale i ne može imati takvu privilegiju.“
I sada me još pitate zašto ne volim turizam i zašto boga molim da donese loše vrijeme ili još poneko nogometno prvenstvo koje će rijeku turista odvući daleko od moje kuće.