Mirko Popović
Pločnikom
zalivenim podnevom
u budnoj šetnji prati Elzu
koja rubom obale riječne
u trave zaplićući se ne čuje
zov majčinih ruku

Ne osvrći se, čuje li glase
što romore bezrijeki: To smrt je…
(kao dah zastala nad rijekom)
zagledana u pletenice
Elzine
i majčine ruke
pružene za usudom
tamo odakle nam se čini
da nitko nikada do kraja
ne prelazi mostove…
tamo gdje je slika kvarta
i stanište naših života
gdje trošimo dane
jedan po jedan
jedan za drugim

Pločnikom
zalivenim podnevom
pogleda preko ograde
očima bez dna, zlim javom
nečujnim, da bi same
nad rijekom, nad mostom
zastale na tren – smrt s munjom
u hladnim očima
Elza s pletenicama
već u bijelim oblacima
i zaludnim zovom
maajčinih ruku

nadohvat