piše: Marica Žanetić Malenica
Rijetko su i priroda i povijest tako obdarile neki djelić naše obale kao moj rodni, južnodalmatinski otok Korčulu.
Njegovo jače naseljavanje počinje u 13., a nastavlja se tijekom 15. stoljeća, kada je imao 5 naselja, od kojih je samo jedno bilo uz more (Korčula), a ostala (Blato, Smokvica, Čara i Žrnovo) su ležali uz polja, u unutrašnjosti otoka, kako bi se zaštitila od gusarskih pohoda.
Blato je tada bilo najveće naselje s 200 ognjišta. Ne baš originalan naziv dobilo je po blatnjavom terenu, Blatskom polju, koje je, do početka 20. stoljeća, bilo vrlo hirovito, čas suho, čas poput jezera.
Nakon što je 1911. izvršena melioracija, Blatsko polje je privedeno poljoprivredi te zasađeno, uglavnom, maslinama i vinovom lozom. Samo mjesto leži posred zapadnog dijela otoka po obroncima 7 brežuljaka (Rim u malom), a sredinom mjesta pruža se ravno polje Zlinje (navodno od zla njiva) preuređeno u park s alejom lipa, zaštitnim znakom mjesta. Zasađen 1911., ovaj kilometar dug drvored lipa drugi je u Europi, odmah iza poznatog berlinskog Unter den Linden.
U vrijeme prve, tzv. stare Jugoslavije, bilo je, sa svojih približno 10.000 stanovnika, njezino najveće selo. Međutim, tijekom trećeg desetljeća 20. stoljeća počinju, zbog bolesti vinove loze (peronospore i filoksere) značajne migracije stanovništva prema Južnoj i Sjevernoj Americi te Australiji. Posebice se pamti 1925. kada je, preko Prigradice i Splita, za Brazil krenulo 1100 osoba (20. travnja), odnosno 610 (23. svibnja).
Danas Blato ima otprilike 4.000 stanovnika i drugo je mjesto na otoku, odmah iza susjedne Vele Luke, a ispred Korčule. Iako veliko i uređeno mjesto s urbanim obilježjima, Blato ima status općine. Na more izlazi na dvije strane, preko Prigradice, koja gleda na otok Hvar, i Prižbe, okrenute lastovskom arhipelagu.
Ono što bi svatko, tko posjeti Blato u travnju ili ljetnim mjesecima, trebao vidjeti, svakako je njihova viteška igra kumpanjija, nešto slično poznatijoj korčulanskoj moreški. Izvode je članovi Viteškog udruženja Kumpanjija, utemeljenog 1927., s ciljem očuvanja i njegovanja viteškog plesa od boja i cjelokupne izuzetno bogate narodne baštine Blata.
Kumpanjija je bila povijesna vojnička postrojba, jedna od najstarijih u Hrvata, koja je kroz stoljeća branila otok Korčulu od raznih osvajača. Tu časnu zadaću Kumpanjija je vršila do ulaska otoka u sastav Austro-Ugarske, kada je počelo redovito novačenje mladića u monarhijsku vojsku.
Poslije uvođenja oružništva s vatrenim oružjem, Kumpanjija (koja je koristila samo hladno oružje, i to mač) je iz vojničke postrojbe prešla u folklor. Njezin posljednji istup, kao oružane vojničke postrojbe, bio je 1813. kada je krenula u pomoć napadnutim građanima Korčule.
Međutim, tijekom puta su saznali da se grad Korčula predao Englezima, te su se vratili u Blato neisukanog mača.
Prema povijesnim podacima naši preci su, dolaskom na Korčulu, nametnuli svoje plesne oblike starom plesu s mačevima, koji se tu igrao od davnina. Zapravo, svaki narod ili etnička skupina, koji su tu živjeli, ostavili su tragove u tom plesu-igri. Tako su od izumrlih Pelazaga baštinili buzdovan i bubanj, od Ilira držak za barjak, starih Grka nošnju i mišnjicu (mijeh), od Rimljana vojnu formaciju, a Hrvati su dodali mač.
Sama viteška igri ima 23 figure, od kojih svaka ima svoje značenje. Ples – igra, izvodi se bez riječi, a kumpanjoli slijede svog kapitana, koji pokretima izdaje zapovijedi. Osnovno naoružanje Kumpanjije (mač, topuz i sulica), i sada je u njezinu sastavu. Nekada se viteški ples od boja igrao poslije svake bitke s neprijateljem.
Glavni godišnji javni nastup Kumpanjije je 28. travnja, na blagdan s
v. Vincence, nebeske zaštitnice Blata i dana Općine Blato, kada se igra u cijelosti, po izvornim pravilima. Postati članom Kumpanjije velika je čast za svakog muškog potomka rođenog u Blatu i starijeg od 15 godina.
Ukoliko, pak, vas put u Blato nanese zimi, u vrijeme poklada, također će te se dobro zabaviti. Svjedočit će te još jednom od tradicijskih običaja, koji, nažalost, izumire, a to je pokladni ples munde, koji datira iz vremena austrougarske vlasti, kada su naši preci služili vojsku po raznim dijelovima Monarhije, posebice na području današnjih austrijskih pokrajina Štajerske i Koruške.
U tim alpskim predjelima njegovali su se plesovi uz svirku na harmonici, tzv. dugmetari. Oni glazbeno nadareni naučili su je svirati, a po povratku kući bi je i kupovali, ako su potjecali iz imućnijih obitelji.
Tako su, u naše priobalne i otočne krajeve, donijeli pjevne i plesne napjeve u ritmu polke, valcera, mazurke…
Na Korčuli se ovaj običaj može sresti još samo u Blatu. Tu su se 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća mještani okupljali u 12 sala i to utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom navečer, tim da se nedjeljom ples održavao i u popodnevnim satima. U svakoj sali svirala su 2 do 3 harmonikaša, a jedan od njih je i prodavao karte za munde, koje su kupovali pojedinci ili pak grupe. Grupa bi, u pravilu, imala svojega kolovođu, koji je plaćao i naručivao plesove kod harmonikaša. Tako je samo onaj, ili oni koji su platili, mogli i plesati munde.
Svaki ples trajao bi otprilike 3 minute, nakon čega bi zvono oglašavalo sljedeći ples, ovisno koliko ih je naručeno. Harmonikaš je sjedio na drvenom postolju i nogom davao tempo, pa se govorilo da udara munde. Uokolo, na poredanim sjedalicama, smjestile bi se plesačice, a najbolja među njima sjedila bi po sredini sale, ispod ogledala. Onaj tko bi platio munde mogao je birati s kim će plesati. Bolje plesačice bile su nagrađene narančama. Momci su, u potrazi za svojim simpatijama, išli od jedne do druge sale, ne znajući gdje je te večeri otišla, ili, gdje je majka odvela, njihovu ljubljenu.
Danas se u Blatu pokladni plesovi munde održavaju nakon pokladne primopredaje općinskog ključa i vlasti, kao dio folklorne tradicije, i to samo na jednom mjestu. Harmonikaši su također u izumiranju, pa se danas mogu izbrojati na prste jedne ruke.
Stanovništvo ovoga mjesta ipak su najpoznatiji po jednoj, moglo bi se reći, kolektivnoj osobini, a to je izražena duhovitost koju nalazimo u brojnim anegdotama (ćehlicama).
I, da znate, stanovnici Blata jesu Blaćani, ali stanovnice Blata nisu, kako ste vjerojatno pomislili, Blaćanke. One su Blajke. Ta sam!