POSEBNO MJESTO OKUPLJANJA

Moje razglednice: TRG BANA JELAČIĆA

piše: Marijana Šundov

Zagreb/ Čovjek je društveno biće. Njemu treba drugi čovjek kao njegovo zrcalo, potvrda ali i ispravak. Rađamo se u obitelji.  Poslije na svome životnom putu susrećemo druge ljude – rodbinu, susjede, prijatelje, kolege, poznanike… Pored toga, osjećamo pripadnost prema rodnom mjestu,

domovini i narodu.

Svijet su nedavno preplavile putem medija i društvenih mreža predivne, tople fotografije, koje su svjedočile upravo pripadnosti, okupljanju, zajedništvu i slavlju iz hrvatskih gradova.

Tako se 16. srpnja 2018. na zagrebačkom Trgu bana Jelačića okupilo, prema policijskim procjenama, preko pola milijuna ljudi na slavlju i dočeku popularnih Vatrenih, nogometnih reprezentativaca, koji su osvojili drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu.

Kako su objavile jedne strane novine “nisu osvojili zlato, ali su osvojili srca” svojom srčanom igrom do kraja baš svake utakmice.

Vrući srpanjski dan bio je svjedok erupcije oduševljenja, zajedništva, ljubavi, ponosa i domoljublja. Bilo je lijepo biti u gomili ljudi, biti dijelom svega toga.

Upravo me taj događaj nadahnuo za sadašnju temu da napišem malo više o zagrebačkom Trgu bana Jelačića – posebnom mjestu okupljanja građana Zagr

eba, ali i cijele Hrvatske. Ne samo naša metropola nego svako ljudsko naselje, svako selo i grad imali su takve prostore u svim povijesnim razdobljima.

Koliko duboko u povijest odnosno prapovijest trebamo tragati za takvim mjestima? Povjesničari navode kako je jedno od najstarijih ljudskih mjesta okupljanja sagrađeno u obredne, religijske svrhe prije nekih pet tisuća godina, na Britanskom otočju, upravo mitski Stonehenge. U što su ti drevni ljudi vjerovali? Ne zna se, ali ono što se zna je kako su sagradili mjesto okupljanja.

Mene oduševljavaju takva mjesta, osjetim se bliska ljudima koji su tu dolazili, okupljali se, družili, molili, zajedno slavili ili pak tugovali. Takvi prostori imaju posebnu energiju, kao da su se osjećaji nekad izraženi tu i zadržali.

Često zastanem na takvim mjestima, upitam se zašto je baš taj prostor postao mjesto okupljanja i pomislim kako me od ljudi koji su nekad tu bili dijeli samo vrijeme, ali ne više i prostor.

Jedno od takvi

h posebnih mjesta, mjesta zajedništva, dijeljenja osjećaja i raznih događanja u Zagrebu je gore spomenuti Trg bana Josipa Jelačića, u žargonu Jelačić-plac. Pamti Jelačićev trg mnoga okupljanja, a njegova povijest je i povijest samog glavnog, hrvatskog grada i njegovog širenja.

Jelačićev trg bio je nekad davno, prije nego što je postao urbani trg, poljana na kojoj se nalazio izvor – zdenac Manduševac. Poljana se naravno nalazila izvan gradskih zidina Gradeca i Kaptola, dva srednjovjekovna susjedna gradića, smještena svaki na svom brijegu. Na poljani, uz izvor, su se okupljali došljaci, kojima je ulaz u ove gradove, iz raznih razloga bio zabranjen. Tekao je tuda potok Medveščak, a tu su bili i vrtovi.

Odlukom gradskih vlasti iz 17. stoljeća poljana postaje sajmište – prostor za trgovinu, održavanje sajmova, tržnica. Iz tih vremena potječe ime Harmica, što je mađarska riječ za tridesetinu tj. iznos carine za robu, koja se prodavala. Sadašnje zgrade, koje uokviruju trg prave su ljepotice iz 19. stoljeća, a iskusno oko prepoznaje kako su odjevene u stilove neoklasicizma i secesije.

Trg dobiva ime bana Josipa Jelačića 1848. godine još za života ovog velikog čovjeka, vojskovođe i generala. Međutim, stotinjak godina poslije, nakon završet

ka Drugog svjetskog rata i nastalim, političkim promjenama trg je preimenovan u Trg Republike, a nestao je s njega i spomenik banu Jelačiću. Sam spomenik je od uništenja sačuvao muzeolog Antun Bauer, ravnatelj Glipoteke. Pedesetak godina poslije došli su novi “Winds of Change” (o. a. naziv pjesme sastava “Scorpions” iz 1990.), a s vjetrovima promjene te 1990., zajedno sa spomenikom banu Jelačiću, vraćen je prijašnji naziv Trg bana Josipa Jelačića. Ozračje je bilo veličanstveno, a okupilo se na tom događaju oko 100 tisuća ljudi iz cijele Hrvatske.

Brončani spomenik meni je romantičan i impozantan u isto vrijeme. Na konju ban Jelačić ponosno jaše, prikazan u odjeći u kojem je odlikovan kao ban godine 1848., u desnoj ruci mu sablja kao da pokazuje put. Nekada je banski konjanik sa sabljom pokazivao sjever i Mađarsku, protiv koje je ban ratovao. Sada je brončani ban Jelačić orjentiran na drugu stranu i pokazuje prema jugu. Spomenik je rad austrijskog kipara Antona Fernkorna, a prvi put je postavljen na trg 1866. godine.

Na Trgu bana Jelačića, nalazi se i jednostavna, a tako predivna fontana Manduševac. Ispod fontane je izvor koji je opskrbljivao Zagreb sve do kraja 19. stoljeća. I uz izvor Manduševac splele su se priče, ne zna se zapravo gdje prestaje povijest, a počinje legenda. Iz sudskih spisa o progonima vještica, da dobro ste pročitali, Zagreb je imao svoje vještice, kojima se sudilo te iz sudskih spisa doznajemo kako su se vještice – coprnice okupljale baš oko Manduševca. Cijelu priču o vješticama, mladim i onim starijim, temeljenu na stvarnim događajima i povijesnim osobama prikazala je onako kako ona to samo zna naša jedinstvena novinarka i književnica Marija Jurić Zagorka u “Gričkoj vještici”.

I u obične dane Trg bana Jelačića je prepun ljudi, pješačka je to oaza, kojom prometuju samo zagrebački, plavi tramvaji. Omiljeno je to mjesto za susrete i početke druženja, s kojeg se onda može krenuti na sve strane u istraživanje i kušanje zagrebačkih čarolija spletenih od spomenika, tradicije, ukusnih jela i pića.

I da se vratim početku priče. Da, mi ljudi društvena smo bića. Nama trebaju drugi ljudi. S njima želimo podijeliti svoja iskustva i to sada omogućuju u jednom trenutku, vrlo jednostavno s velikom skupinom ljudi društvene mreže. Međutim, uvijek se trebamo upitati o toj otvorenosti i lakoći, treba li baš sve dijeliti i kakve poruke šaljemo.

Možeš biti okružen gomilom ljudi, imati stotine virtualnih prijatelja, a ipak biti usamljen jer nisi blizak ni sa jednim od njih. Biti sam i biti usamljen nije isto. Ponekad treba biti sam i sabrati se u miru i tišini. Jedno sigurno znam oni koji vjeruju nisu nikad sami.