piše: Filip Ćorlukić… iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
Sofija
Olgin brat Predrag je ubrzo nakon rata iz Makedonije pobjegao u Grčku, a zatim je emigrirao u Australiju, dobio državljanstvo, pa posao kod Siemensa i izvrsno se snašao. Nakon dugo godina bio je doputovao u Skoplje, pa smo se dogovorili da u sedmom mjesecu skupa idemo na godišnji odmor u Tursku.
Stoga smo mi kolima prvo otputovali u Skoplje, a zatim preko Krive Palanke u Bugarsku. Ostalo mi je u sjećanju da se na nekoliko kilometara ispred Bugarske granice i nakon toliko godina poslije ratnog stanja na granici, izazvanog Rezolucijom informbiroa, sa strane ceste nalazila ogromna količina željeznih protutenkovskih “ježeva”.
Na cestama prema Sofiji praktično nije bilo nikakvog prometa, a kad sam nailazio dizala su se čitava jata vrabaca koji su udarali u vjetrobransko staklo. Izgleda da i pticama treba vremena da shvate opasnost od jurećih automobila. Bilo mi ih je žao, a budući da smo zbog djece iz Skoplja krenuli nešto kasnije, pa se već približavala noć, nisam zbog njih mogao smanjivati brzinu. U Sofiju smo ušli u sumrak i iznenadila me je ljepota grada, širina gradskih cesta, ali i to da nije bilo nikakvog prometa. Nije bilo čak ni parkiranih automobila.
Vozio sam polako nastojeći ugledati nekakav hotel, a onda sam zaustavio automobil i izašao da pogledam u pokrajnjim ulicama, kad se ispred mene pojavio policajac i povikao da je sramota što u kratkom hlačama hodam po gradu.
Rekao sam mu da sam izišao samo da pogledam gdje mogu naći hotel, pa da ću odmah u automobilu promijeniti hlače, na što mi je odgovorio da odemo u turističku agenciju koja se nalazi u blizini. Bila je to velika dvorana, sva u mramoru, a za velikim stolom je sjedila sredovječna žena. Kad sam je upitao može li nam osigurati prenoćište, odgovorila je da su hoteli puni, ali nam može osigurati privatni smještaj i rekla cijenu, koja je bila nama neshvatljivo niska. Kad sam pristao tražila je putovnice. Malo je više pogledala Predragovu australsku putovnicu, a ja sam joj rekao da je on brat moje supruge, te da je iz Australije doputovao na par mjeseci.
Rekla je da nam može preporučiti jedan dvosobni stan u neposrednoj blizini. Platiti možemo samo u markama, ili dolarima, a cijena je bila izvanredno niska. Vlasnica stana nas je ljubazno primila, stan je bio uredno namješten. Lijepo smo prespavali, a ujutro smo skuhali čaj kojega smo našli u kuhinji.
Tad sam malo razgledao stan. U kupaoni su vodoinstalateri nešto radili pa su ostale neožbukane cijevi, a letvice oko vrata u dnevnoj sobi su načinjene od komada koji nisu bili rezani pod istim kutom, pa su na sastavina ostale praznine. U dnevnoj sobi je bio i radioaparat. Kad sam ga upalio čula se bugarska narodna glazba, pa sam pokušao naći drugu radiopostaju, ali se kazaljka nije pomicala. To znači da smo mogli slušati samo radio Sofiju.
Nakon doručka smo izašli i malo prošetali kroz Sofiju. Iznenadio sam se kako je to lijep grad, naglašeno širokih ulica, ali kao da je napušten. Ne znam kako je to nedjeljom kad se ne radi, ali tada na ulici skoro da nije bilo ljudi, a nema čak ni parkiranih automobila. Šetajući gradom došli smo do jednog lijepo uređenog parka. Nije bilo visokog raslinja, samo nisko i cvijeće. Uz široke staze su postavljene klupe, a na jednoj udaljenoj je sjedio neki stariji čovjek. Polako je ustao, otišao nekoliko koraka dalje pa se sagnuo i pokupio nešto sa staze, vratio se do korpe za otpatke i to ubacio u nju.
Toga se često sjetim kad vidim kako se naši ljudi odnose prema čistoći. U jednom dućanu sam kupio sendviče sa šunkom i sirom kačkavaljem. Na svakom je bila ceduljica na kojoj je zapisan dan i sat pakiranja. Prema onomu što je zapisano, naši su sendviči slagani prije dva sata, ali je kruh bio toliko osušen da je to bilo prije najmanje dva dana.
Kasnije sam saznao da postoji propis po kojemu sendviči ne smiju biti stariji od 8 sati, ali kad istekne rok, oni umjesto novih sendviča stave nove cedulje. U državi gdje je sve bilo propisano, bilo mi je to na neki način čak i simpatično. Budući da smo narednu noć planirali prenoćiti u Plovdivu, kolima smo prvo krenuli malo prokrstariti Bugarskom. Posjetili smo i Rilski manastir. Prekrasno i vrlo zanimljivo.
Ispred Plovdiva
Zatim smo krenuli dalje. Već se spuštalo veče, kad sam desetak kilometara ispred Plovdiva ugledao nekoliko automobila parkiranih ispred velike zgrade, a u velikom parku iza žičane ograde bilo je mnogo malih drvenih kamp kućica. Poučen iskustvom iz Sofije tu sam i ja zaustavio automobil, da vidim možemo li tu prenoćiti. Na recepciji su mi rekli da ima mjesta, pa sam po izvanredno niskoj cijeni unajmio dvije kućice. Sve je bilo lijepo uređeno, imali su veliki bazen za odrasle, a mali za djecu. Oba bez vode. Kad smo ulazili vidio sam da na pročelju zgrade ima i piljarnica, pa sam izašao da kupim lubenicu i nekakvog voća. Ničega nije bilo. Večerali smo u restoranu i otišli na spavanje. Nakon doručka smo se ukrcali u automobil, ali sam se neugodno iznenadio kad nisam mogao pokrenuti motor. Izašao sam i podigao poklopac motora da vidim o čemu se radi. Tu je bilo još nekoliko automobila, uglavnom njemačkih turista, koji su se također spremali da krenu dalje. Nekoliko njih je došlo da vide što radim, a jedan od njih me je stalno zasipao savjetima.
Brzo sam utvrdio da nemam visokog napona, pa sam tog Nijemca upitao može li mi na trenutak posuditi bobinu iz svoga automobila, pa ću tako barem znati o čemu se radi. Švabo mi nije stigao ni odgovoriti, kad se javio vozač “Fiće” iz Zenice i rekao da on uz druge rezervne dijelove ima i bobinu. S tom posuđenom bobinom motor je odmah proradio, a kad sam Zeničanina upitao da mi je proda, rekao mi je da bez rezervnih dijelova ne putuje po Turskoj, jer se skoro ništa ne može nabaviti. Onda sam ga zamolio da mi je posudi do Plovdiva. Ja ću tamo ostati dok ne riješim problem. Na to je odmah pristao pa smo odmah krenuli, a ja sam vozio iza njega.
Bilo je lijepo sunčano jutro a s obje strane ceste su se prostirala postrana polja pšenice na kojima su se stajali kombajni oko kojih su bile grupe radnika. Znam da žetva počinje rano ujutro, s prvim suncem, a nitko nije radio premda je već više od sedam sati. Kasnije sam doznao da “radnička klasa na posao izlazi u 6 sati. Zatim se održi sastanak i utvrdi plan rada za taj dan”.
U servisu automobila
Kad smo stigli u Plovdiv uspjeli smo naći nekakav servis za automobile. Vratio sam vozaču iz Zenice bobinu i najljepše mu zahvalio rekavši da ću ga dobro počastiti ako ga sretnem negdje u Carigradu. Pozdravili smo se i on je otišao.
U međuvremenu su se oko automobila okupili bugarski majstori. Taj novi lijepo dizajnirani automobil u Bugarskoj je pobuđivao veliku pažnju. Na moje pitanje imaju li bobinu rekli su da nemaju te da moram ostati u Plovdivu dok je oni ne nabave iz Sofije. Nato me je jedan od njih povukao na stranu i rekao da on ima bobinu od ruskog traktora i da će mi je prodati za 5 dolara. Naravno da sam pristao, bobina je bila mnogo veća od originalne Boschove, pa je bilo problema oko montaže, ali sam bio uvjeren da će onako gruba nadživjeti i ovaj lijepi NSU-ov motor.
Mala posrednica
Na graničnom izlasku iz Bugarske sve je bilo izvrsno organizirano, pa nije bilo nikakvih zastoja, ali je na graničnom ulasku u Tursku vladao pravi kaos. Gomila turista je bez ikakva reda pokušavala doći do carinskih službenika da im odobre ulazak.
Uzeo sam Olginu i Predragovu putovnicu i dok sam gledao kako bi se najlakše probio do šaltera prišla mi je jedna djevojčica, vjerojatno ne starija od sedam godina i na dobrom bosanskom jeziku mi rekla da joj dam jednu njemačku marku, a ona će mi ovjeriti pasoše. Bila je izrazito lijepa. Gledala me iskrenim dječjim pogledom, lagano se smiješeći, pa sam joj bez razmišljanja dao naše putovnice. Ona ih je strpala u njedra, pa otrčala nekamo oko one gomile turista.
Vratila se nakon samo par minuta, izvadila putovnice iz njedara i predala mi ih, a zatim pružila ruku s otvorenim dlanom i smiješeći se rekla: “A sad mi daj marku”. Dao sam joj dvije marke, a ona je radosno otrčala tražiti novog “poslovnog partnera.”
Turska
Ulaskom u Tursku ušli smo u potpuno novi svijet, različit od onoga na koji smo bili naviknuti. Već je i krajobraz bio različit. Nakon zelenila i zlatnih polja zrele pšenice u Bugarskoj, ovdje nije bilo ništa. Sve do Jedrena okoliš je za naše pojmove bio sumoran.
Jedrene je lijep i zanimljiv grad. Tu smo ručali i nastavili prema oko 400 km udaljenom Carigradu. Promet je bio rijedak, ali je tridesetak kilometara ispred grada bio toliko gust da je bilo i problema u vožnji. Tu smo stigli u sumrak pa smo skrenuli pred jednu staru malu prizemnicu na kojoj je pisalo da iznajmljuju sobe. Tu smo prenoćili, a zatim se uključili i neprekidnu kolonu automobila.
Koliko se sjećam vozili smo u tri ili četiri usporedne kolone na istoj prometnoj traci. Znam da je s moje desne strane bila jedna od tih kolona. pa kad smo već ušli u grad pokušavao sam skrenutu da bih moga izaći u neku ulicu udesno. Na moje žmigavce se nitko nije obazirao, pa sam tek tada zapazio da ih nitko i ne koristi. Svi su koristili one saobraćajne znakove dok još nije bilo žmigavaca: trubili su jednom za desno, dvaput za lijevo i pokazivali rukom kamo žele, a uz to i vikali. Kad sam s desne strane ugledao slobodan prostor oko jednog velikog drveta, primijenio sam “staru tehniku”: trubio, pokazivao rukom, i polako skretao udesno. Vozač onog automobila s desne strane počeo je vikati, ali i zaostajati, pa sam skrenuo i parkirao ispod onog drveta.
Ubrzo je iza mene parkirao jedan Fiat 1300 leskovačke registracije, koji me je izlazeći iz automobila upitao:
“Je li bre zemljače poznaješ li ti ovaj Carigrad. Ovde se bre možeš j…. sa žmigavcima, a vidim da si ti nasilu izašao, pa i ja za tobom, ovi ludi Turci su pošteno prikočili i nisu nas udarili.”
Rekao sam mu da nikad nisam bio ovdje, ali da sam primijenio staru latinsku poslovicu: “Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin” – pa sam se ovdje ponašao kao građanin Carigrada – a da sada moram ići tražiti nekakav hotel. Rekao je da i on ide tražiti, zaželio nam je dobar provod, zaključao je automobil i otišao skupa sa suprugom.
Dok sam se s Predragom dogovarao o traženju hotela, prišao nam je jedan mlađi čovjek i na dobroj nas bosanskoj varijanti našeg jezika ljubazno pozdravio i upitao trebamo li pomoć. Kad sam mu rekao da smo prvi put u Carigradu, pa da tražimo nekakav hotel, odgovorio je da tu neposrednoj blizini nema hotela, ali ako imamo mjesta u automobilu on će nas odvesti. Bez dvojbe sam pristao i on nas odveo do jednog starog hotela i nešto dogovarao s recepcionarom, pa je otišao rekavši da će nas još potražiti.
Dobili smo četverokrevetnu sobu, smjestili se i odmah krenuli u obilazak grada. Carigrad je mnogo više nego što se može opisati. Od neopisive atmosfere Kapali čaršije, preko nekadašnje crkve Aja Sofije i Plave džamije do Dolma Bahče Saraj muzeja, sve je to nužno doživjeti.
Ne znam kako, ali smo često susretali onog mladog Turčina koji nam je prišao kad smo tek stigli. On nas je vodio do restorana gdje se može najbolje jesti, ali nikad nije prihvaćao moj poziv da nam se pridruži na ručku. Samo jednom je pristao da ga častim crnom kavom. Izvrsno je govorio, pa sam mislio da je Bosanac, ali mi je rekao da je Turčin samo da je dulje vrijeme živio u Sarajevu. Rekao je da u Carigradu živi oko četrdeset tisuća Bosanaca, pa čak da je i glavni imam Plave džamije Bosanac.
Grad smo obilazili pješice, a za veće udaljenosti naš neslužbeni vodič nam je rekao da koristimo taksi. Tako smo taksijem otišli da Bospora, a kako tada još nije bio izgrađen most, brodom smo prešli na azijsku stranu, pa smo mogli reći: “Bili smo u Aziji”.
Četvrtog jutra nas je probudio snažan potres, pa smo odlučili napustiti Tursku i godišnji odmor nastaviti u Bugarskoj. Brzo smo se spremili, recepcionar je mirno sjedio na svome mjestu kao da se ništa nije dogodilo. Ispred hotela je bilo mnogo svijeta, ali sve su to bili turisti, koji su uzbuđeno raspravljali. Dok smo se kod automobila spremali za polazak pojavio se onaj naš simpatični Turčin. Rekao sam mu da odlazimo u Bugarsku i upitao ga da li građani Carigrada toliko navikli na potrese da se uopće ne uzbuđuju. Na ulici su samo stranci.
On se malo nasmijao, pa mi odgovorio da oni vjeruju u sudbinu. Sastav gornjeg čeonog dijela lubanje spojen je s donjim dijelom izlomljenom crtom, koja zapravo predstavlja pismo na kojem piše od čega ćemo i kad ćemo umrijeti. “Nema se smisla bojati, jer ćemo umrijeti kada i kako nam je to zapisano na čelu” – uvjereno je ustvrdio.
Prije nego što smo se pozdravili ja sam mu se zahvalio na pomoći i upitao ga koliko mu trebam platiti, jer je na nas utrošio mnogo vremena. Rekao je da mu ništa ne dugujem, a popili smo zajedno kavu i to se “pamti 100 godina”. Molio sam ga da mi oprosti ako sam ga zbog neznanja uvrijedio, lijepo smo se pozdravili, ušao sam u automobil i krenuli smo prema Bugarskoj.
Nazad u Bugarsku
Na granici su nam rekli da na je najpovoljnije otići u ljetovalište Zlatni pjasci, pa smo se tamo i uputili. Stanovali smo u privatnom smještaju, more i plaža se ne mogu usporediti ni sa najzapuštenijim dijelom našem Jadrana, a cijene znatno niže nego u Jugoslaviji. U dućanima se moglo kupiti različitih prehrambenih artikala, ali je često bilo nestašica pa je na vratima dućana pisalo: “njama hljeb”, “njama mljakao” i slično.
Doslovno shvaćena socijala
Na plažu su često dovozili palačinke i sendviče, ali mi je u sjećanju ostala socijalna kategorija prodavanja sladoleda. Uz slastičara s kolicima sa sladoledom uvijek je dolazio i blagajnik s malim stolom na kojemu je bila vaga, na kojoj je svaki prodani kornet trebalo izvagati. Sladoled je ponekad ljepljiv pa nije bilo lako točno nasuti onoliko koliko je propisano, što je usporavalo prodaju, ali po službeno deklariranom socijalističkim moralu: “Ne smije se varati kupca!”
U početku mi je to izgledalo potpuno besmisleno, ali sam kasnije shvatio zanimljivu i u odnosu na tržišnu ekonomiju: socijalnu kategoriju koja se smatra utopističkom: svi imaju pravo na rad, plaće daje država, a onaj “tržišno suvišni radnik” koji vaga sladoled ima posao i socijalnu sigurnost za sebe i obitelj. Zanimljivo!
Povratak.
Nakon deset lijepo i mirno provedenih dana krenuli smo kući. Prvo smo Predraga odvezli u Skoplje, a nakon par dana smo otputovali u Zagreb.