piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
U Karlsruhe sam otputovao skupa s Milivojem Damjanovićem. Siemensovi pogoni, laboratoriji i uprava nalaze se par kilometara izvan grada i tamo se putuje tramvajem.
Kad smo se prijavili rekli su nam da ćemo svakodnevno imati predavanja i rad u ispitnim stanicama.
Dali su nam adresu stana u gradu. Ne sjećam se koliko smo plaćali.
Kao i kod Askanije rekli su nam da ćemo za svaki mjesec dobiti po 350 DEM, ali da nikomu ne govorimo ovdje, ako smo i od našeg poduzeća primili kakve novce za boravak.
Tada prvi u instrumentzaciji
Snažni i ubrzani razvoj svih tehnologija poticao je i razvoj instrumentacije. Dok su u Evropi na tom području uglavnom dominirale elektrika i pneumatika, u Americi je dominirao razvoj pneumatskih uređaja. Budući ni jedna od tih tehnologija ne udovoljava svim tehničkim zahtjevima, u praksi su se pojavljivale različite kombinacije.
Prema saznanjima na seminarima JUREMA, kojima sam redovno prisustvovao, u jugoslavenskoj industriji je instalirana instrumentacija i do pedeset različitih proizvođača, što je predstavljalo ogromnu teškoću u obuci kadrova za održavanje.
Ni u drugim državama ni je bilo mnogo bolje. Svojim “Teleperm-telepneu” sustavom Simens je tad načinio veliki iskorak u području mjerne i regulacijske tehnike. Bio je to tada najbolji sustav u svijetu, pa je vladalo veliko zanimanje za njihove seminare na kojima je prikaz upravo tog sistema bio osnova predavanja.
Predavanja
Na seminaru nas je bilo oko dvadeset polaznika iz raznih zemalja, a izvrsno je predavao gospodin Went. Svaki dan po 45 minuta, a zatim nas je raspoređivao po pojedinim laboratorijima, u kojima smo prakticirali ono što nam je predavao. Tada smo prikupljali i određenu dokumentaciju i prospekte koji su nam potrebni. Idući smo mjesec pojedinačno razgovarali o problemima koje susrećemo u našim tvornicama, a posjećivali smo i centar za razvoj u kojemu sam upoznao jednog Indijca doktora fizike, koji je već dugo bio uposlen u njihovom Centru.
Ručali smo zajedno i družili se kako je komu odgovaralo. Meni je bio posebno zanimljiv jedan egipatski inženjer, a radio je nešto u vezi s njihovom vojskom. To sam zaključio po tomu što je posebno hvalio naša torpeda. Bio je vrlo razgovorljiv, a kako je to bilo vrijeme nakon što je svrgnut kralj Faruk i vlast u Egiptu preuzeo general Nagib, pitao sam ga: “Kakva je sad situacija Egiptu?”
Na to se on namrštio i ljutito odgovorio: “Faruk jest bio loš. Imao je novca koji je trošio na svoj luksuz, a za državu se nije brinuo. Sad je umjesto Faruka došlo sto malih Faruka, koji teže što bržim bogatstvom i luksuzom barem donekle žele dostići bivšeg kralja – a za državu ih nije briga.”
Tehnička kontrola
Najzanimljiviji i najkorisniji bili su mi razgovori s inženjerom u velikom njemačkom kemijskom koncernu I.G. Farbenindustrie. On mi je otvorio potpuno nove organizacijske vidike.
Na moje tumačenje da je kod nas instrumentalna radiona, odnosno “precizna mehanika” kako je obično nazivaju, u sastavu službe održavanja, on se samo nasmijao govoreći:
“Nije to nikakva precizna mehanika, jer neki automatski ventili teže i preko 50 kg, nije ni samo radionica, jer su pogonski instrumentarci posebna kategorija radnika, koji moraju raspolagati drugačijim znanjima. Nije to ni služba održavanja, premda ima i održavanja. To je tehnička kontrola.”
Iz razgovora s njime shvatio sam pravu operativnu logičnost njihove organizacijske sheme pa sam odlučio odmah po povratku nastojati predložiti da se takva organizacija provede i u Natronci.
Kupnja automobila
Premda sam u Karlsuheu proveo dvostruko više nego u Berlinu, dojmovi o tim boravcima uopće se ne mogu uspoređivati. Ovdje izvan radnog vremena nije bilo nikakvih druženja, a o gradu mi se u sjećanju nisu zadržali nikakvi posebni dojmovi. Nakon radnog vremena i nedjeljom uglavnom smo šetali okolo.
Budući sam proračunao da će mi ostati dovoljno novca odlučio sam kupiti rabljeni automobil, pa smo obilazili benzinske stanice i druga mjesta na kojima su bili izloženi u velikom broju.
U sjećanju mi je ostao jedan NSU iz 1935.g. Motor mu je izvrsno radio, crni lak je blistao, a kako u to vrijeme u njemačkoj oldtajmeri još nisu bili traženi, cijena mu je bila samo 800 DEM. Dugo sam se vrtio oko njega, ali kad sam pogledao u njegovu saobraćajnu knjižicu, u koju se bile upisane sve promjene vlasništva pa je bilo i nekoliko žigova s kukastim križem, morao sam odustati. Možda se to danas ne može shvatiti, ali se nisam usudio s tim doći u Maglaj.
Bilo je tu i velikih američkih limuzina, koje su zbog odlaska iz Njemačke prodavali američki vojnici i časnici, a budući su u Njemačkoj takse pri kupovini i registraciji automobila velike kubikaže bile izvanredno visoke, kupaca je bilo vrlo malo pa su ti automobili nuđeni po izvanredno niskim cijenama. Tako je i jedan žuti Chevrolet, s automatskim mjenjačem i s 25.000 prijeđenih milja nuđen za samo 1.000 DEM!
Bilo je to savršenstvo koje sam teško mogao i zamisliti. Isti takav automobil imala je i Natronka, a direktor je na njega bio osobito ponosan. Koliko mi je poznato par takvih automobila bilo je još samo u Sarajevu. Imao sam i novce, ali ga se u datim “političkim” okolnostima nisam usudio kupiti.
U cijelom dobojskom kotaru samo je jedan dobojski liječnik imao vlastiti automobil i to rabljenu Opel Olimpiu, a kako je taj liječnik bio ginekolog, svi su ga ogovarali.
Ja sam automobil ipak želio kupiti, pa sam se odlučio za jedan dobro očuvan Ford de lux iz 1952. Platio sam ga 1.000 DEM. Moja vozačka dozvola iz 1951. više nije vrijedila, pa sam nakon što su obavljene carinske formalnosti, automobil predao na željezničku postaju za prijevoz u Zagreb.
Ostalo vrijeme do povratka provodili smo u uobičajenim aktivnostima, Milivoj je kupio Motocikl Maico, koji je platio 250 DEM i frižider, koje smo također nakon obavljenih carinskih formalnosti otpremili na željeznički postaju. Pokupovali smo još neke stvari i u Siemensovoj zgradi preuzeli mnogo shema i prospekata.
Išli smo i na servisne obilake
Na moje traženje dali si mi neke sitnije dijelove za instrumente i nisu ih željeli naplatiti. Povremeno sam sa serviserima radi intervencija odlazio u pojedine tvornice, i za to smo trebali dobivati nekakve manje dnevnice. Sve sam to morao unijeti u formular koji su mi dali.
Međutim, u jednoj obližnjoj tvornici boravili smo samo jedan sat, i za to sam vrijeme trebao dobiti 1,5 DEM, što mi je bilo neugodno upisati. No i blagajnik je imao popis mojih izlazaka, pa mi je rekao da sam zaboravio upisati taj iznos.
Kad sam mu rekao da je to samo 1,5 marka, on me začuđeno pogledao i rekao: “Ali gospodine to je vaš novac!”.
I tu sam nešto naučio.
…