tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Pakujem se nakon posla i bježim u divljinu. Na brzinu oblačim kupaći kostim i uzimam kremu za sunčanje, ona mi je na prvome mjestu jer imam jako svijetlu put, te ručnike, kavu i još sitnica koje jedva da držim u dvije ruke.
Prolazim kroz uličice maloga pitomoga mjesta u središnjem dijelu otoka Cresa. Mještani su mi rekli da zaseok ima svoju plažu pa sam se i sama zaputila u istraživanje iste.
Mirno mjesto kao i ljudi. Mirni, pitomi i ljubazni. Put ka plaži ima asfalt ali teško bi bilo da se dva auta susretnu. Cesta je omeđena suhozidom, stara tehika omeđivanja, odnosno obilježavanja svoga teritorija. Takozvana gromača.
Iz toga kamenja, kao tračak nade u životu, rastu biljke. Muče se opstati u nemogućim uvjetima, bez vode. Cijelim putem se pruža miris smilja i raznog drugog bilja.
Još mala uzvisina i na vrhu sam brdašca s kojeg se pruža prekrasan pogled na velebititski zaljev, plažu i malu lučicu koja ima nekoliko barki.
Većina mjestana imaju svoje barke. Kako sam ih upoznala dosta, jedan od njih mi je ponudio obilazak obale. Od plaže do sredine takozvanog “malog boka” je stjenoviti dio otoka Cresa koji naseljavaju rjetke ptice, bjeloglavi supovi. I doista impozantne životinje, koje samo svojom pojavom plijene pozornost promatrača. Ne uznemirujuci ih, pošli smo dalje.
Ogromne stijene što se dižu iz mora, čuvaju skrivene plažice koje kao da je netko uklesao u stijenu. Nedostupne i nedodirljive jer se s otoka ne može do njih.
S barkicom prolazimo između stijena, a to me podsjetilo na trilogiju “Gospodara prstenova”. I zaista, mislim da smo mi ljudi svi Hobiti nasuprot prirodi. Jer, nam ona ima što pokazati a mi bi ju trebali čuvati.
Postoji legenda o dvoje mladih ljubavnika. Roditelji im nisu dopuštali tu ljubav, a ipak su umrli zajedno. Zavezani su zajedno s lancima i ostavljeni u dubokom plavetnilu mora kraj “malog boka”. Ipak ih je more spojilo u vječnosti.
Prepuna dojmova, odlučila sam vam prenijeti jedan mali dio naše prekrasne obale.