Mirko Popović
Prošlo je mnogo godina
I tvoja slika kavanske bašte
U trenu zaronjene u bezglasje
Poprima patinu zaboravljenih boja
Pjesnik bi rekao: To je slika
Manifestirana nedosanjanim
Zaboravi pjesnika, u ovom času
Šaljem ti ljetnu oluju
Da ti koprenu sa obzora rastjera
Da osmijehom uveseliš vjetar
Koji već dižem sa asfalta
Oslušni kako uvijek može biti
Sve kao nekad – ista cvrkutava
Molitva vrabaca u visokoj
Krošnji kestena i dah ljeta
Kojeg si nekoć pitala: Bljesne li to
U istom trenu munja u daljini
I na fasadi one kuće tamo
Sada njegov smijeh na tvoje riječi
Izbriši, a ja ću izbrisati večer
Davnu večer u kojoj si kisnula
Jednom rukom grijala
Svoga medvjedića u ledena
Sarajevska jutra
Pitate li se zašto se vraćam
Pjesniku s početka teksta
Ako ga već jasno demantira
Sila telepatije koja mi nepogrešivo
Dojavljuje kako moja Li opet
Veselo gleda za autobusom
U susret kojem je nekoć
Radosno trčala ljupkim atrijem
Iza kvadranta B
Otkrivam zagonetku u kojoj je
Kaže joj mama, jutros rano iznenada
Tata otišao. Jutro je gasilo svjetiljku
Na malom noćnom ormariću
A ona je panično jedan trenutak
Gledala autobus kako odlazi
Onda je nekamo okrenuta
I ona odmicala
Za velikim samotnim
I nedosanjanim
Koracima vremena
Subscribe
0 Comments