piše: Filip Ćorlukić … Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Zahvaljujući prikupljenim informacijama i znanjima koja smo stekli, vrlo brzo smo osposobili i onaj dio instrumentacije, koji nismo znali aktivirati ni nakon povratka sa specijalizacije u Berlinu, pa sam intenzivno nastavio pripremati već započetu reorganizaciju spajanjem laboratorijske i pogonske kontrole u jedinstvenu tehničku kontrolu; o kakvoj mi je u Karlsruheu govorio onaj inženjer njemačke kemijske industrije.
Razgovarao sam o tome s tehničkim direktorom Rozinom. Njemu se to svidjelo. Međutim, savjetovao me je da odmah počnem raditi kao da to organizacijski već postoji, ali da nikom o tomu ne govorim, a posebno ne Enveru jer će on sigurno biti protiv toga. Tehnička služba će biti direktno podređena tehničkom direktoru, a time Enver ispod svoje vlasti gubi jednu djelatnost, što mu se sigurno neće svidjeti.
Rozin mi je tada rekao i da je kod njega upravo bio jedan strojarski tehničar iz Zagreba, koji se želi zaposliti u tvornici. Kaže da mu izgleda “malo previše gospodin” da bi radio u kombinezonu i da u tvornicu vjerojatno želi doći zbog toga što bi odmah dobio stan. Stoga mi je predložio da ga ja uzmem za dnevnu i mjesečnu obradu podataka koju mislim uvesti. Složio sam se, a kad je došao meni na razgovor rekao sam mu što mu ja mogu ponuditi, on je radosno pristao, pa sam ga uputio u kadrovsku službu da riješi formalnosti, te da sa Salkom Pirkom uredi za stan. Nije bio oženjen, pa je dobio garsonijeru.
Stanovi su bili veliki mamac, pa nam je još ranije iz Zagreba došao Josip Marušić, izvrstan radionički stručnjak za mjerne instrumente, i Aziz. stručnjak za mehanografske uredske strojeve, tako da smo kadrovski bili potpuno osposobljeni.
Seminar u Beogradu
Velike iskre uslijed statičkog elektriciteta na namotačima papira papirstrojeva predstavljale su veliku opasnost zbog mogućnosti izazivanja požara. Na tržištu su se pojavile radioaktivne šipke za njihovo uklanjanje pa sam odlučio nabaviti jedan takav eliminator. No, da bi se dobila dozvola netko je morao završiti specijalni dvomjesečni seminar koji je u Beogradu organizirao institut Vinča, i time dobiti pravo da smije raditi s radioaktivnim izvorima. Ja sam se prijavio.
Milivoj je bio član Radničkog savjeta i jednog dana mi je u povjerenju rekao da je održan važan sastanak, na kojemu je odlučeno da se ide na proširenje tvornice. Osnovana je investicijska grupa, određeni su im investicijski novčani dodaci, ali i povećane plaće. Mene nisu uključili u investicijsku grupu jer da imam previše redovnog posla, ali mi nisu ni povećali ni plaću. Na to se pobunio inženjer Đoko Bulatović tvrdeći da sam ja više od svih doprinio boljem radu svih postrojenja. Odbija mi se 15% od plaće zato što nemam diplomu. Do diplome trebam položiti još samo jedan ispit. Pa kad mi već nisu povisili plaću. da me barem treba jedno vrijeme osloboditi od dolaska na posao da bih mogao diplomirati. Investicije su pred nama i on će nam trebati. Na to je Enver rekao Đoki da ti šefe lažeš i da možda imaš položen samo jedan ispit. Da ne voliš učiti, ali da voliš raditi pa da si zato pobjegao u industriju. Iza toga je nastala svađa, ali se ništa nije promijenilo. “Šefe molim te nemoj nikom reći što sam ti pričao. Znaš da Enver znade biti gadan.” rekao mi je Milivoj.
Osjetio sam se kao da sam po cijelom tijelu dobio snažan električni udar, a onda sam kao i nekoliko puta u životu, bez imalo predomišljanja jednostavno odlučio: “Iz Beograda se ne vraćam bez diplome!” Kako – ne znam. O tomu nisam razmišljao.
Do odlaska sam nastavio redovno obavljati poslove i kad je došlo vrijeme otputovao sam u Beograd. Seminar je bio prilično zahtijevan. Predavanja i vježbe trajali su osam sati dnevno. No, među polaznicima ja sam jedini bio fizičar, a na fakultetu sam radio vježbe iz kemije i fizikalne kemije, pa mi na seminaru vježbe s različitim radioaktivnim tekućinama nisu predstavljali nikakvu teškoću. Mogao sam se i tu pripremati za diplomski, a i u stanu sam radio sve do kasno u noć, pa sam se nakon dva mjeseca u Maglaj vratio sa službenim odobrenjem za rad s radioaktivnim izotopima, ali i diplomom fizike, rukom pisanom kaligrafskim slovima na finom papiru i stavljenom u fini kartonski tuljac.
Utjecaj diplome
Kad sam došao u tvornicu nisam nikomu ništa govorio, nego sam odmah otišao do Muniba. Pitao me je li bilo teško na seminaru, a ja sam mu šuteći dao potvrdu za rad s izotopima i fakultetsku diplomu. Kad je otvorio tuljac i ugledao diplomu, prvo me je zaprepašteno pogledao, a onda me uz najširi mogući osmijeh čvrsto zagrlio čestitajući mi i telefonom pozvao menzu, zatraživši da nam donesu kavu i rakiju. Zatim je odnio diplomu u kadrovski da upišu podatke, a onda smo sjedili i razgovarali. Nešto kasnije ušla je i Ajzenburgerica noseći u rukama moju diplomu. Čestitala mi je i dok je ona bez prekida razdragano govorila, nazvao je direktor Hazim i poručio da dođem u njegovu kancelariju. Dočekao me je na vratima i čestitao, pitajući me što sam tako dugo čekao. I on je mislio da mi treba više vremena, pa mi je htio odobriti nekoliko mjeseci plaćenog dopusta da diplomiram.
Rekao sam mu da mi je znanje važnije od zvanja, a da me je Enver svojim pričom na radničkim savjetu naljutio, pa sam samo za inat njemu diplomirao.
“Nemoj tako! Znaš da i loš inženjer ima veću plaću od dobrog tehničara. A šta misliš da si još i doktorirao?” rekao je smijući se.
“A kako da te naljutimo da i doktoriraš?” ”
Pa kad si mi već dao ideju morat ću se pripremati i za doktorat. Izgleda da je narodu stvarno važnije zvanje od znanja.”
Na stolu se već našla flaša konjaka, popili smo po jednu čašicu, a onda sam otišao.
Normalno je da administracija za određene poslove traži potvrde i diplome, ali još uvijek mi je teško shvatit opću promjenu odnosa sviju prema meni od kad sam dobio pisanu potvrdu da sam postao “profesor”. Mnogo toga sam uradio i prije odlaska na praksu u Njemačku: – ništa. Vratio sam se iz Njemačke s kompletnim znanjem koje mi je bilo potrebno. Opet ništa – a kad sam iz Beograda donio diplomu nisam bio ništa pametniji i ništa sposobniji za obavljanje poslova koji su mi povjerenu, pa ipak se odnos prema meni radikalno promijenio. To me navelo na pomisao da bi ipak bilo korisno i doktorirati. Već radi svijeta.
Rad po novoj organizacijskoj shemi
Nakon moga povratka iz Beograda vrlo brzo je usvojena nova organizacijska shema prema kojoj je Instrumentacija izdvojena iz službe održavanja i uz kemijski laboratorij uključena u novoformiranu tehničku kontrolu. Ja sam dobio kancelariju u upravnoj zgradi. Dok su ranije dijagrami na pisačima služili uglavnom da ih se povremeno pogleda, tehničar Zvonko ih je već par mjeseci skupljao i svaki dan vješao na zid, tako da se mogao vidjeti redoslijed npr. poremećaja tlaka pare u pojedinim pogonima.
Nabavili smo i uređaj za mjerenje toplinske vrijednosti uglja za parne kotlove, pa na temelji toga povremeno utvrđivati njihov učinak. Postupno smo uvodili cjelovito bilansiranje utroška energije, a nakon usvajanja nove organizacije to je postalo i službeno.
Dok su ranije poslovođe i šefovi pogona povremeno dolazili kod nas da provjere rezultate različitih mjerenja, nakon usvajanja nove organizacije to je postalo pravilo. Do dvanaest sati svakog dana bili su priređeni kompletni rezultati pogonskih, ali i laboratorijskih mjerenja, a na zidu su bili ovješeni svi dijagrami, na kojima su bile zapisane eventualne primjedbe. Premda to nisu bili službeni sastanci, svaki dan su u to vrijeme dolazili skoro svi šefovi pogona, kad je bilo nekakvih problema, tada ih je tehnički direktor sve pozivao.
Jugoslavenski samoupravni sustav je u svakom slučaju predstavljao svjetsku novinu, posebno u području poslovanja ekonomskih jedinica, a ovaj koji je uspješno funkcionirao u maglajskoj Natronci, sigurno je bio među najboljima, ako ne i najbolji u Jugoslaviji. Uvođenjem odjela pogonske kontrole, ne samo da je omogućeno bolje funkcioniranje rada postrojenja, nego je svakodnevnom kontrolom i optimalizacijom utroška energije i materijala snažno dobio ekonomsku podlogu, a time i materijalnu zainteresiranost radnika za ekonomičnost proizvodnje. Samoupravni Statut Natronke bio je toliko dobar, da su se za njega zainteresirali i u inozemstvu, pa ga je švedsko ministarstvo industrije dalo prevesti na švedski jezik.
Nema više Rozina.
Na žalost, još dok sam ja bio na seminaru u Beogradu Rozin je napustio tvornicu i zaposlio se u zagrebačkom odjelu Indbiroa. Nakon odlaska Kudere stanje u Tvornici potpuno se promijenilo. Otišli su još neki inženjeri. Na mjesto tehničkog direktora postavljen je šef pogona kaustike ing. Mito Cilev. Donesena je ambiciozna, ali i brzopleta odluka o velikom proširenju tvornice. Tvornica je i dalje dobro radila, ali se, mogao bih reći: obiteljska atmosfera – nekako promijenila.
Automobil mije promijenio način života
Nakon povratka iz Njemačke u Maglaj, ne samo da je promijenjen moj način rada u tvornici, nego mi se nabavkom automobila već od samog početka u velikoj mjeri promijenio i ukupan način života uopće. Već sutradan nakon dolaska iz Njemačke zamolio sam direktorova vozača Iliju Manduru da skupa odemo u Zagreb preuzeti automobil koji je već dugo bio na carini. Tu je bilo još nekoliko polovnih automobila, a jedan stariji inženjer ih je isprobavao, da bi ocijenio koliku carinsku pristojbu treba platiti. Kad je došao na red moj Ford, inženjer mu je pokušavao pokrenuti motor, ali nije uspijevao. Konačno mi je rekao da sam kupio loš automobil i da ću ga morati željeznicom otpremiti u Maglaj, a carine me je oslobodio.
Ilija me je zabrinuto gledao, a kad je ugledao jednu Olimpiju 1952. zaustavio ju je i zamolio vozača da nas pogura, na što je ovaj pristao. Gurao nas je pedesetak metara, a onda je motor počeo kašljucati, da bi konačno upalio, pa smo se odmakli od Olimpije. Ja sam mahao zahvaljujući na pomoći i krenuli smo put Maglaja, kamo smo bez teškoća stigli tek predveče. Ilija je parkirao automobil ispred moga stana i rekao mi da ćemo ujutro skupa u tvornicu, jer da mu je nešto sumnjivo, pa neka ga mehaničari pregledaju.
Sutradan oko podne pozvao me šef garaže da odmah dođem. Kad sam stigao vidio sam da su se svi mehaničari i šoferi okupili oko moga automobila, motor je tiho radio, a šef mi je rekao da se Mandura nije sjetio u Zagrebu zamijeniti ulje u motoru, pa su stradali ležajevi radilice i da motor mora na “malu generalku”. On je već dogovorio s predsjednikom općine da auto dovezu u njihovu praznu garažu u kojoj sam trebao otvoriti motor i izvaditi radilicu, a oni će je odnijeti u Zemun na egaliziraranje, gdje će i odliti nove ležajeve. Ilija se osjećao neugodno, jer se smatrao krivim što u Zagrebu nije zamijenio ulje, koje sa tada mijenjalo svakih 1.500 km, a nitko ne zna kad je zadnji puta mijenjano. Rekao sam mu da se onoj gužvi to nitko ne bi sjetio.
Narednih sam mjesec dana sva poslijepodneva i nedjelje radio u općinskoj garaži. Motor sam potpuno rastavio, a kad su mi donijeli egaliziraranu radilicu i ležajeve, dugo sam “tuširao” ležajeve pomoću trobridog strugača, sve dok nisu bili potpuno prilagođeni radilici. Sve sam pregledao i očistio i kad sam konačno sastavio i upalio motor, izvrsno je radio. Nakon toga sam automobil registrirao, a morao sam ga zbog eventualne mobilizacije prijaviti i u vojni odsjek.
Moja vozačka dozvola 1z 1951. g., koju su potpisali major Svetozar Prijić i Čedo Kapor više nije vrijedila, pa sam u Doboju ponovno polagao vozački ispit, pa od tada uz intenzivno angažiranje na poslu, počinje i intenzivni automobilistički život, a to je u ono vrijeme bilo nešto potpuno različito od današnjice. Kao prvo, bila je to atrakcija jer sam jedino ja imao automobil, pa su se neki divili, a neki bili zavidni. Po benzin sam morao voziti u 30 km udaljeni Doboj, a kako je u benzinu bilo nečistoća, ponekad mi se zbog začepljenja sapnice na rasplinjaču motor gasio, pa sam je vadio, propuhao je i vozio dalje.
Svinjarija iz zavisti
No, jednom mi je neki od Maglajlija napravio pravu svinjariju. Motor mi se često gasio, pa sam poslije podne kod kuće otvorio lončić rasplinjača da očistim talog koje se vremenom nataloži. Kad sam ga otvorio vidio sam na dnu priličnu količinu nekakve smeđkaste mase. Prstom sam izvadio malo tog blata da pogledam što je, mekano je i razmazuje se. Kad sam pomirisao i pored snažnog mirisa benzina prodirao je odvratni smrad ljudskog izmeta! Krpom sam očistio lončić i odvezao se u tvornicu da na kanalu skinem rezervoar benzina i očistim ga, a kad sam benzin istresao u veliku posudu na dnu je bila prilično velika količina kompaktne smrdljive mase. Na Fordu se otvor za punjenje benzinom nalazi na cijevi koja je stršala iz stjenke karoserije, a poklopac nije imao ključa, pa je “isporuka” mogla biti i neposredna: otvor na otvor. Priča se pročula, i dok su se jedni zgražali drugi su prepričavali kao uspjelu šalu.
Prvomajska parada
Kao i u svim gradovima i u Maglaju se za prvi svibnja organizirala “prvomajska parada”, pa je predsjednik općine zahtijevao da i ja sudjelujem. Automobil su mi okitili cvijećem, predsjednik je sjeo do mene i krenuli smo polako, a slijedilo nas je pet motocikla. Građani su se tiskali pored ceste, pred općinskom je zgradom bila podignuta tribina, s koje je tvornički tehnički crtač, Zagrepčanin Dragec Ilijaš glasno komentirao događanja, a kad smo mi prolazili, Dragec je patetično uzviknuo: “Građani Maglaja! Ovo je naša budućnost!”