piše: Sandra Marelja Muić
Proleti godinu dana u jednom danu.Tako mi se čini dok skrećem sa Jadranske magistrale iza podvožnjaka u Pakoštanima za Vranu.
Topla subota pred blagdan Cvjetnice, sunce snažno probija kroz staklo.
Čiste se masline, oslobađa se krošnja od viška grana kako bi stablo išlo lakše u visinu. Svilenkasto-zelene grančice rasute po tamnoj zemlji poput nekih konfeta po svježe mljevenoj kavi.
S desne strane miruje jezero u svom plavetnilu ,zaštićeno od šaša. Stajem da napravim koju slikicu. Na svim stranama vidljivi građevinski i konstrukcijski zahvati, nasipa se staza do mosta i osmatračnice. Ima još posla, djeluje da je sve negdje na pola puta još.
Rasklimana lanjska drvenarija je otišla, mostić i staza od novih masovnih greda, kao da su oduvijek bili tu. Nekoliko lisaka zadovoljno drži popodnevnu siestu, ostatak kolegica drži kružok uz cestu na travi i ne da se uznemiriti. Bijeli kljun, crna glava, grafitno tijelo. Vrlo apartna stvorenja, kao iz neke art-deco galerije.
Požurim dalje, četiri i pol je skoro, ne želim da me velečasni Šimun čeka. Nešto hrane i stvari za djecu se uspjelo skupiti i ovaj put pred Uskrs. Zbog nedostatka vremena ću to ostaviti kod župnika koji će im to sutra odnijeti nakon misa koje drži u njihovim mjestima. U Pristegu je žena udovica s troje male školske djece i djedom i bakom na brizi, u Radošinovcima su dva momka s posebnim potrebama koji žive sami. Koliko-toliko, malo smo doprinijeli i malo obradovali, sigurno.
Slušam velečasnog dok mi kuha brzinsku kavu i povirim na terasu s koje se pruža pogled po krošnjama maslina. Kako su rasle, tako su se međusobno spajale kao zeleni kumulusi kroz koje se ne vidi travnjak sada. Jedino viri visoka vrba iz donjeg dijela vrta. Kroz njih dopire žamor djece koja su tu došla proslaviti rođendan.
Župni vrt s paviljonom i jezercem stoji mještanima na raspolaganju i oni ga rado i koriste. Općenito se osjeti jedno zdravo ozračje ovdje. Djeca se voze na biciklama okolo, kuće djeluju uredno i zadovoljno u svojim okvirima. Mlade žene koje vidim na proslavi rođendana djeluju vedro i prirodno, nema iskrivljenih lica nad ekranom mobitela kojih je pun grad.
Radi se u vrtu i polju. Možda je to ključ svega, ključ vraćanja sebi. Ili je možda u ovako dobroj interakciji sa župnim uredom i energičnim župnikom. Ili u ovoj silnoj tišini.
U Radošinovcima, pak je slika drugačija, čak se i trgovina zatvorila, te oni što su visjeli pred pragom istog, vise sada na dovratniku jedine birtije koja radi – za razliku od njih. Pristeg je u ratu platio visoku cijenu, čak je i domaće stanovništvo, kojeg je malo, puno međusobnih rana koje sporo zacjeljuju.
U kratko vrijeme razgovora uz kavu prođemo sve lanjske teme, u pet i pol don Šimun mora biti na ispovijedi u Biogradu, ne želim mu trošiti vrijeme. Stvari smo brzo prebacili iz jednog u drugo auto, dva paketa za dečke, veliki paket hrane za obitelj s djecom, mlijeko i paket igračaka. Pozdravljam se i polako krećem natrag da napravim još koju sliku.
Odmah mi je upalo u oči da je stigla nova turistička signalizacija , plave table sa oznakama za biciklističku stazu su nove. Iscrtava se turistička karta i ovdje, drago mi je da su se nadređeni pobrinuli za izvidnice na jezeru i za ovakve oznake. To bi mogao postati dio mirnog turizma, dokle god ga ne bude previše i dokle god nema “zimmer frei” table. I suvenirnica. Kineskih. Usred Dalmacije.
Svako toliko onu intimnu domaću tišinu prekine zvuk nekog stranog auta, uglavnom talijanskog; pretpostavljam da posjetioci dolaze u lov u ove krajeve.
Nekoliko ribiča sam već vidjela na njihovim platnenim stoličicama kako meditiraju pod svojim šeširićima. Bijeli Maškovića han nakon obnove samozadovoljno motri nad dolinom. Čeka tko će još doći prekinuti tišinu.