piše: Sonja Breljak
Berlin -Velika Gorica/ Jedva, jedva se “dočepah” tog godišnjeg odmora!
U Berlinu traje dugo, toplo ljeto, baš onako toplije i bez kiše, kakvoga nije bilo u ove 24 naše berlinske godine. Dakle, komotno smo, sudeći prema toplini ljeta, naše ljetovanje mogli provesti i u njemačkoj prijestolnici ali daj, nas još vuče zov nekih nam davnih i dragih korijena.
Rano je subotnje jutro, u mirnoj ulici berlinske četvrti Steglitz, jer još sve spava i odmara; sjedamo u automobil i krećemo na naše tisuću i nešto kilometara dugo putovanje, najprije do Zagreba, Velike Gorice pa dalje preko Bosne i Hercegovine do hrvatskoga mora…
Po koječemu je neobično i ovo naše ljetovanje. Naime, nakon više godina izbivanja, evo nam opet s nama i mlađe kćerke. Odrasli, mladi ljudi, pa i naših četvero mladih, imaju inače svoje ljetne i ine planove neovisne o roditeljima ali eto ove godine se par stvari zgodno poklopilo pa nas evo zajedno.
Za par dana, za nama će i starija kćerka sa suprugom. Dovest će i našu prvu unučicu na njeno prvo ljetovanje u Hrvatskoj. Malena je još, osam mjeseci, ni jednog zubića, s obimom riječi: da, da, da i prvim nesigurnim koracima. Naš zadatak će biti, kroz dane, mjesece i godine pred nama i njom, pored neupitne ljubavi, toplo joj prenijeti i ljubav ka našem jeziku koje imamo u izobilju.
Velim, ljetovanje tek počelo, uživam u vožnji i svakom satu bez službenih obaveza i odgovornosti posla. Pa mi, dok ugodno sjedim u automobilu, naviru sjećanja na putovanja iz moga djetinjstva.
-Pa pričaj, mama, rekla bi djeca.
Jedno od prvih putovanja kojih se sjećam bilo je ono vlakom prema sjeveru, prema Slavoniji gdje su živjela dva ujaka i draga baka, mamina mama. Bilo je tih dragih putovanja k njima više, no jednoga se posebno sjećam po njegovom samom početku.
Moglo je to biti u ljeto negdje sredinom šezdesete. Znam da je stariji brat Zdravko već krenuo u školu a ja, dvije i pol godine mlađa, još nisam.
Na bugojanskom željezničkog kolodvoru čekamo vlak, ćiru koji će nas odvesti do Vrpolja pa dalje do Osijeka i takozvanim šinobusom do Valpova. Dugo putovanje.
Mati nas drži za ruke. Otac nas prati, ne putuje. Mati je kuharica u velikom, gradskom, samačkom hotelu načinjenom s kraja pedesetih kako bi mogao primiti brojne inžinjere i stručnjake pristigle iz cijele bivše države na rad u netom otvorenoj tvornici namjenskih proizvoda i pisaćih mašina koja je i skoro pola stoljeća kasnije činila okosnicu gradskog gospodarstva.
Dobri stari ćiro upravo ulazi na peron, putnici se po inerciji pokreću k njemu. I mi smo već na vratima vlaka, penjemo se, mati za nama, stoji na stubama i pozdravlja se s ocem.
U jednom trenutku, na peron dolazi čovjek na biciklu. Zaustavi se i unatoč glasnom pištanju vlaka koji je u laganom pokretanju i žamoru putnika i onih koji ne putuju, dovoljno razumljivo doviknu našoj majci:
–Maro, direktor je rekao da se odmah vratiš na posao!
E, sad, u ta doba je direktor bio, a vrlo malo je drukčije i danas, bog i batina i njegova se sluša. Brat i ja s prozora vlaka zbunjeno čekamo razvoj situacije. Čovjek s biciklom nakon izgovorenog, nekako zagonetno gleda i čeka. Mati i otac nakon izgovorenog čekaju u istom položaju, otac na peronu, mati na stubama vlaka.
To nesuvislo čekanje, preknula je mati riječima.
–E, reci direktoru, da neću!
I pope se u vlak i k nama u kupe. Kroz prozor vidimo da nam otac maše a čovjek s biciklom isto tako.
Kasnije sam za majčina života obnavljala ovo sjećanje u kojemu je ova situacija nama djeci izgledala tako ozbiljnom. I ona se smijala:
– E, budalice, pa taj čovjek je bio moj radni kolega, nije to mislio ozbiljno, našalio se i ja sam to znala pa šalu nastavila u istom tonu.
Eto, a ja se sjećam kako sam se u svojoj malenoj glavi cijelo vrijeme odmora, brinula kako će po našem povratku iz Slavonije, mati na poslu imati problema ili ostati bez posla, A, ništa od toga se kasnije nije odigralo.
Eto dokaza kako doživljaji iz ranog djetinjstva djeluju na nas, i kako dugo ih nosimo u sjećanju, I kako dobro je dan nam netko bilo kada pojasni njihovo pravo značenje.
Dok osvježih ovo davno sjećanje, te prepričah i razne druge putne doživljaje sa suprugom i kćerkom, naš prvi dio putovanja od Berlina do Velike Gorice je okončan. I ovdje je topla ljetna noć.
Tko zna u kome će i kada i ovo naše putovanje, probuditi duboka i važna sjećanja na nas i dane prošle a nova pokoljenja prozboriti, nekom drugom na nekom drugom mjestu i u nekom drugom vremenu: “Pa, pričaj mama…”