ČEMU ILEGALA?

Iz novinarske bilježnice
piše: Sonja BRELJAK

„Izvanredna skupština u Hrvatskoj kulturno-umjetničkoj i športskoj zajednici. Za novog predsjednika  izabran je Miljenko Sertić, dopredsjednica je Renata Radić, rizničarka Katarina Rustić a novi tajnik  je Željko Matić. Za koordinatora za šport je izabran Pero Dragošević a za umjetnost – Bernarda Fischer, dok će kulturne događaje   koordinirati -Jelena Knezović.“ Na kraju skupštine, sjećam se, zamolih novi Upravni odbor za zajedničku fotografiju. U tom trenutku, novoizabrani tajnik, inače, kolega po poslu kojim se bavimo, ustaje i odlazi. Ostaje prazno mjesto. Pa je takvo i na mojoj fotografiji objavljenoj u Slobodnoj Dalmaciji- skoro cijeli upravni odbor Zajednice ..i jedan prazan stolac!

Dragi čitatelji, podaci su ovo iz izvješća o skupštini Zajednice s kraja 2006. godine. Ne uspjeh tada uslikati cijeli upravni odbor Zajednice. No, skupštinu, pa bila ona i izvanredna, pratila sam sasvim normalno, o njoj pisala, sve bilo otvoreno. Do tada! „Prazni stolac“ me poslije pratio sve do današnjih dana. Dotadašnja dobra suradnja i otvoren izvor informacije, osta tek pusti san. Zajednica od tada promijenila prostorije, ja o tome pisala, dolazila na zabave, pravila ankete, razgovore, intervjue, fotografije. Ali nekako nepozvana, onako s kraja, s margine.  Sve poput neke psiho-igre. Pa ko izdrži!

Naredna, redovna skupština, održana nakon dvije godine, objaviše svojevremeno za jedne zabave, ostaje  zatvorena  za javnost. Ah, čuda! Promislite, ako je jedan novinar u upravnom odboru, taj ostatak javnosti-tek sam ja! Pa ne zanima se valjda Die Welt ili Berliner Zeitung za izbornu skupštinu hrvatske udruge?! Pametnome dosta. U više navrata pokušah „probiti“ zid distance. Jedne naše novine napisale proglas, parafraziram: Obavjestite naše novinare o događajima, osigurajte im dobro mjesto da događaj mogu pratiti. Jer što nije napisano i zabilježeno,  nije se ni dogodilo. Pa dobro sad, nije to baš sasvim točno, kaže, se: Što nije zabilježeno, kao! da se nije ni dogodilo. Da ne bude zabune koja jednom novinaru daje nemjerljivu moć.

Pokušah potom, kad vidjeh da je „vrag odnio šalu“, u  više navrata, izvor informacija u Zajednici popraviti, učiniti kakvim je i bio. Pa zamolih doslovce predsjednika, dopredsjednika, predsjednika nadzornog odbora, razne koordinatore… Ne ide! Svi ljubazni, susretljivi. Ali, sve je, vele, do tajnika. A to je kolega po poslu kojim se bavimo. Zid. Ne pruža se ruka. Ne pozdravlja se. Okrene se glava u prolazu. Poput „igre“ iz dječjeg vrtića. One  kad djeca ne govore. U Zajednici, nedavno par ostavki u upravnom odboru. Zakazana izvanredna skupština. Informaciju nezvanično  imam ali poziv, naravno- nemam.  Nema  ni kolega mi Ivo Dorotić. A član je Zajednice!?

Za jedne nedavne promocije  knjiga, susretoh dopredsjednika Zajednice, pa upitah usput što ima novoga. Veli:  -Imamo skupštinu! -Je li zatvorena, pitam i ozbiljno i šaljivo. -Ne, ne, otvorena je, slobodno dođite, odgovori.

Tako i napravim.  Poznajem brojne, divne ljude u Zajednici. S nekima pjevam, molim, družim se… Upravo rado susrećem. I rado pišem o svemu što rade. Kažu, zašto vas odavno nema kod nas…No, ne ide to baš tako glatko. Tajnik, kolega po poslu kojim se bavimo, prilazi s riječima: Gospođo Breljak, skupština je zatvorena! Eto ti ga sad! Pitam, po kojem osnovu, po statutu ili odlukom skupštine?  Odgovor glasi: po statutu! Pa ti vidi! Par ljudi oko mene, reagira riječima: -Pa šta je to sad, valjda se i nas nešto pita! Dopredsjednik izreče:- Ja tu ništa ne mogu! Neki se čude, sliježu ramenima….vele, vama sad neugodno. Nije meni neugodno, odgovaram. Može biti vama neugodno!  Nekima stvarno i  je!

Tako mi izbor novog vodstva Zajednice  osta do danas zvanično nepoznat. Ne stiže do mene ni poslije kakva obavijest, ili priopćenje za javnost, ili novinu. Za neku drugu novinu, za koju ne piše moja malenkost, možda stigne kao i izvješće sa prošle zatvorene skupštine.  Neki poznanici pogledali u statut Zajednice. Kolega Ivo Dorotić koji je bio među osnivačima  ove udruge, tvrdi da takve, zatvorene skupštine statutom predviđene, nema. Poslije neki vele, to je odlukom upravnog odbora. Čijom odlukom  …kad o tome ništa nisu znali ni predsjednik ni dopredsjednik!

Bijah u desetljeću bavljenja novinarstvom u Berlinu, u raznim društvima, na raznim skupštinama, izvanrednim i redovnim, burnim i mirnim, pozvana i nepozvana. I nikad …do sada …ne izrekoše ljudi da im moja nazočnost smeta. Istina, jednom se pokušalo zatvorenim učiniti i sastanke Saveza hrvatskih društava. Ideja, zamislite, došla od iste osobe, novinara kojemu bi javni rad trebao biti alfa i omega. Tada se tome usprotivio predsjednik Saveza Ivan Bitunjac i i tu su i počele „muke po Ivanu“ i Savezu.   Kako sada objaviti bilo gdje imena novoizabranog vodstva Zajednice, kad su ti  podaci uskraćeni jednom novinaru i jednoj novini? Ili misle neki da o radu koje udruge mogu  pisati samo vrlo važni i ambiciozni novinari-predsjednici ili novinari-tajnici? Po toj bi logici i izvješće sa skorog susreta pisale i Angela Merkel i Jadranka Kosor. A ne čine to. Pa kad je sastanak i zatvoren,  iziđu poslije pred javnost, kažu dvije tri riječi, daju podatke svima koje to zanima i kojima je to struka. Nakon sastanka Zajednice nema za mene ama baš nikakve informacije. Način rada koji bi mogao zanimati i koji viši forum, urednika ili društvo novinara. Pa se pitam:  Čemu ilegala u udruženju Hrvata?  Nije to vlasništvo jednog čovjeka, već više od 25 godina – Zajednica ljudi!