METODA KUPUSOVOG LISTA

piše: Sonja Breljak

Berlin/ Bilo je to posljednjeg radnog dana prije božićnih blagdana. Petak je. Negdje oko 14 sati, na poslu. I ja žurim pozavršavati sve obaveze prije nego li nastupe dani vikenda i tri neradna, blagdanska dana s početka tjedna. Na nogama su mi zimske cipele viših potpetica.

U žurbi, na jednoj od stuba, iskrenuh desnu nogu tako nezgodno da u trenutku nakon početne velike boli, zastadoh u tišini, osluškujući vlastito tijelo. Slomljeno ili ne? 

I, o da, u trenutku mi u mislima tek to, kako se bliži Božić i ja još ništa nisam pripremila, skuhala, ispekla i slično tome. Kud baš sad!?

S puno muke dovukoh se nekako do ureda. Izuvam cipelu i gledam nastalu štetu. Osim boli, još ništa drugo nije okom zamijetno. Kolegica s kojom radim već je koji dan prije uzela godišnji odmor pa i nemam sugovornika za podijeliti brigu. Nazivam kćerku koja radi u istoj službi, tek drugo odjeljenje, druga tema, drugi dio zgrade i drugi kat. Stiže vrlo brzo i ima samo jedan savjet za mene: blagdani će i neradni dani, možda sam se ozbiljno povrijedila, moram obavezno u kliniku za povrede na radu. Kćerka tvrdi, nikad se ne zna kakve posljedice mogu imati, koje je vrste ozljeda i da je vrlo važno javiti se upravo u kliniku specijaliziranu za hitne slučajeve povreda na radnom mjestu. I pronalazi vrlo brzo kako je takva klinika tek koju ulicu dalje.

Jasno, nećkam se (a znam, ima pravo!), tvrdim kako ću otići liječniku “drugi dan”, pa “ako zatreba”, i uobičajeno “o svetom nikad” jer eto još mogu na nogu i ne vidi se nikakva ozljeda golim okom. Kćerka ne odustaje, uvjerava me u suprotno, no i zna kako sam vrlo svojeglava, dobro, bolje rečeno tvrdoglava, pa mi nemoćno, na koncu, prepušta odluku.

Nakon njenog odlaska, pokušavam još malo raditi ali sve više osjećam kako noga otiče i stopalo i dio oko nožnog zgloba postaje sve veći i veći i bol sve jača. Noga jedva (bolno ali još uvijek) staje u cipelu. Sad sam i sama uplašena, više činjenicom da idu neradni dani i da je uistinu moguće i da imam lom (ne bi mi bilo ni prvi puta). E, da, posljednji lom (i dugotrajnu bol) jedne koščice na stopalu vukla sam mjesecima dok ne stigoh u prave ruke koje su ga, nakon MRT snimka, uočile.

Sad i sama pogledah na sveznajućem googlu gdje je prva klinika za hitne slučajeve povrede na radnom mjestu. Imala je kćerka pravo, nije daleko, tek koja ulica dalje od mjesta gdje radim.

S nogom u cipeli koju više ne mogu zakopčati, lagano, da laganije i sporije i ne može biti, zaputih se do klinike za hitne slučajeve povrede na radnom mjestu. Prednost odlaska u ovakvu kliniku ako je do povrede došlo na radnom mjestu jeste da je liječnik i sve potrebno odmah na raspolaganju, a maleni nedostatak je da se ipak malo čeka jer treba obaviti više formalnosti i ispuniti više upitnika i odgovoriti na pitanja o vremenu i načinu povrede. Razumljivo je to, jer u slučaju teže povrede radi koje dolazi do nesposobnosti rada kraće ili duže vrijeme, novac u vrijeme bolovanja stiže iz posebne blagajne, ne poslodavca, već strukovnog udruženja.

Dakle, nakon što su me lijepo ispitali: tko, što, gdje, kada i kako…  sve ono što i ja kao novinar pitam kad me zanima neki događaj, stigoh vrlo brzo i do liječnika. Hmm, skeptičan je, noga je prilično otekla u zglobu a s unutarnje strane je već i modra, što ja nisam ni primjetila, pa me nakon tog prvog pregleda šalje niz hodnik do sobe za rendgen.

E, za ne vjerovati, i tu sam odmah na redu jer i nema nitko osim mene i tehničarke, pa sam opet za manje od 15 minuta ponovo pred liječnikom. Sad pregleda snimak noge i zadovoljno objavljuje: –Kein Bruch!/ Nema loma! Ali, noga je uganuta, to boli. I otok može potrajati.

Kažem: –Kud baš sad, pred Božić! 

A ljubazni liječnik veli: –A moglo je i gore. Sretan Božić!

I još kaže, ako mi ne bude bolje narednih dana, trebam doći radi otvaranja bolovanja. Smije se, kad ga uvjeravam kako mi bolovanje sasvim sigurno neće trebati. I zove medicinsku sestru koja mi nogu maže (nekom) kremom i uteže zavojem. U ruke dobijam tablete protiv bolova Ibuflam i longetu. Zabrinuta sam, kako ću sad kući, može li noga još uvijek u cipelu? A medicinska sestra odgovara da mi je zato i dala longetu u ruku da ju doma stavim, a da ukoliko ne mogu sama hodati, pozovem taxi koji će platiti strukovano udruženje. Ahaa, ma vidi ti to!

Jasno, utrpam ipak nogu u cipelu u kojoj je sad uistinu vrlo tijesno, i korak po korak, laganim hodom, stignem nekako do podzemne željeznice, U Bahnom pet stanica do moje gradske četvrti i isto toliko stanica autobusom do moje ulice, i evo me doma. Konačno, jer dalje ne bih niti mogla hodati.

O, jeee, suprug i sinovi potpuno iznenađeni jer im nisam ništa ni javila. Pa, kud baš sad! A tolikoooo je posla pred nama. “Prijetim” podjelom poslova, što izaziva blagu paniku u kućnim redovima. Uvjeravam moj crkveni zbor da ću pjevati na polnoćki. A “Lastavicama” vokalnom sastavu u kojem pjevam, ljubazno zahvaljujem na divnom prijedlogu da mi naprave božićne kolače. Sama ću. Mogu ja to. A tu su i moja tri pomoćnika.

Prvoga dana nakon nezgodne, noga je jako otečena i još modrija. Istina, manje boli. Tablete protiv bolova, naravno, ne koristim više od jednoga dana. Od longete nije baš velika korist, više me onemogućava u kretanju. Pa tražim koji narodni lijek. Više savjetodavaca predlaže: list kupusa. E, to mi je već i od prije poznato.

S kupusovim listom oko zgloba potom danima, spavam, pravim kolače, sarmu, pite, pjevam na polnoćki, dočekujem goste… otok splašnjava, bol skoro nestaje. Odradih s kupusovim listom i dva radna dana između Božića i nove godine. Sad opet mogu odmarati do potpunog oporavka. Liječnika više nisam posjetila, bolovanje nisam otvorila. Ide na bolje, i ja se spremam na proslavu Nove godine, ne odustajem.

Podsjeti me sve ovo i na priču Emila Cipara naslova “Metoda kiselog kupusa“, kojoj smo se svi tako slatko smijali kad ju je Adrian Kostre, unuk pjesnika Nikole Šopa, čitao na promociji Emilove knjige “Ono malo duše” u Berlinu.

Eto, ta je “metoda kiselog kupusa” koristila (prisilnom) učenju njemačkog jezika na vlastitim greškama (u hodu), održanju zdravoga duha i integraciji gastarbajtera s početka sedamdesetih godina a moja današnja “metoda kupusovog lista” ispravljanju vlastitih grešaka (pri hodu) i održanju zdravoga tijela/noge.

Imali su pravo naši stari pa kupus koristili u prehrani i liječenju, imao pravo i Emil pa mu posvetio priču. Dobar je taj kupus /Kohl!  🙂