piše: Marija Juračić
Moj zet je ekološki svjestan. Čini mi se na kriv način. Onaj lakovjeran. Zapeo je da u cijelu kuću uvede nove led žarulje.
Sjećam se kako je zdušno zagovarao one štedne, kada su nam ih, ne tako davno, nametnuli.
Da, one štedne. One štetne. One što zagađuju okoliš. One čija se štetnost ispitivala na svega pet uzoraka pa se zaključilo da nisu štetne za zdravlje ljudi.
Valjda ih zato što nisu štetne, skladište zajedno s nuklearnim otpadom.
„Pročitala sam da je količina žive u jednoj žarulji dovoljna da zagadi 10 000 kubnih metara vode“, govorim zetu. “A mi smo taj otrov pustili u slobodnu prodaju pod maskom štednje.“
„Nema dovoljno energije“, lakonski odgovara zet.
„Ima energije“, uvjeravam zeta. “I to one neiscrpne, ali nema političke volje da se ona koristi. Osim toga, o kakvoj štednji se govori? Na rasvjetu u kućanstvu otpada 5% električne potrošnje, a koliko posto od 5 % te žarulje uštede?“
„Pa sada se zbog ekologije i uštede energije uvode led žarulje. Njima ne možete naći nedostatke“, neda se zet zbuniti.
Govorim mu da i žaruljama sa žarnom niti ništa nije falilo. Imaju ugodno, toplo svjetlo koje srce ogrije, koje oči miluje. I zašto se štednja energije mora lomiti uvijek na mom novčaniku?
Obraćam se kćeri i očima tražim pomoć, kažem joj da imamo nešto običnih, starinskih žarulja u rezervi i nećemo ih valjda baciti. Po običaju, navikla balansirati između majke i supruga, ona nalazi salomonsko rješenje:
„Stavit ćemo led kada potrošimo postojeće.“
Svi se slažemo i u ime sporazuma ispijamo čašu fine istarske malvazije.
Onda im ponosno pokazujem moje rezerve običnih, dragih, bezazlenih žarulja sa žarnom niti. Nakupila sam ih obilazeći dućane još prije ere onih štednih. Brižno sam ih spremila na vrh ormara. 337 komada običnih žarulja raznih snaga. Izračunala sam da bi trebale dostajati za najmanje sljedećih 80 godina. A onda ćemo vidjeti što ćemo.