tekst: Štefica Vanjek
Ovih dana puni su mediji zdravstva, i suprotne strane koja nas uvjerava da sustav funkcionira besprijekorno. E, da mi je jučer bio dostupan bilo koji medij, ma ne samo jučer već godinama unazad i ja bih opalila hajku s argumentima…
Krenut ću od početka. Naime, pred tri mjeseca naručena sam na OCT pregled u bolnicu. Jedva sam dočekala taj dan jer s vidom i očima muku mučim od proljeća. Buljim u onu amsler mrežu u strahu, isčekujući ishod, jer ukoliko se linije poremete moram se hitno javiti liječniku jer je oštećen očni živac, tako piše u nalazu oftalmologa pa me od samog pogleda na mrežu hvata strah.
O toj hitnosti se radi. Dočekala sam termin, dan prije obavijestila sam ravnatelja o danu bolovanja, ujutro rano ustala da stignem na vlak kako bi do određenog termina pregleda bila u bolnici. Od dolaska na stanicu krenuli problemi. Tražim iskaznicu za popust na vlak kao umirovljenik, ali to više ne ide kao prije, platiš 50 kuna i popust traje godinu dana, a iskaznica je taj čas gotova. Sada treba ispuniti formular, donijeti jednu fotografiju i čekati deset dana, iskaznica važi 5 godina. „Tko zna hoću li toliko biti živa“ promrmljam u sebi.
Uzmem formular i povratnu kartu po punoj cijeni. Uspjela sam se ugurati u puni vlak, sreća pa je rano i vrućina još ne udara, inače bi se nauživala kojekakvim mirisa. Radovi na pruzi usporavaju i ne stižemo po rasporedu na odradište. U trku kupim dvije karte za tramvaj i žurim da stignem na vrijeme, ali drži vraže, tramvaja koji mi treba ni od kuda. Ljudi na stanici negoduju jer i po gradu su radovi pa nema voznog reda ni redovitih tramvaja. Neki krenuli i pješice, i ja bih ali daleko mi je a taxisti kao lešinari nasrću na pješake ali skupi da zaboli glava.
Nakon svih peripetija dokopam se bolnice pola sata prije zakazanog termina. Uđem unutra i krenem od Informacija jer na narudžbi piše termin pretrage ali ne i gdje. Službenica me uputi do kraja hodnika, desno na šalter taj i taj. Odem po uputama, a tamo u hodniku naroda kao na nekom prosvjedu, tražim šalter i od tri pokušaja uspijem ga naći jer među tolikim pacijentima nije uočljiv natpis koji je šalter za što.
Stanem u red i čekam, još nije termin za pretragu. Brzo dođem na red i opišem službenici što trebam a ona me u čudu gleda.
“Gospođo, ali mi nemamo aparat za tu pretragu.” Kao da me je mokrom krpom opalila po glavi.
“Kako je to moguće?“ Gurnem joj onu narudžbu pod nos i procijedim da me nitko nije o tome obavijestio. Pogleda me rezignirano i pošalje u prvi hodnik desno, pa drugi lijevo na šalter taj i taj.
Hodam kroz labirint hodnika ali šaltera nema, samo zatvorena vrata i natpisi “Ne kucaj“a iz njih nitko ne izlazi, niti ulazi.
Orjentacija mi je inače na nultom stupnju, u stanju sam se izgubiti u šumi sa deset stabala a gdje neću u ovim labirintima. Bilo bi lakše u onom labirintu kukuruza kod Osijeka nego ovdje.
Sljedeći puta, ako me pošalju ovdje na pretrage, moram nabaviti novi mobitel koji ima navigaciju da me vodi, a i ljudi me neće gledati kao da dolazim iz kamenog doba sa ovom mojom starudijom.
Slučajno nabasam na neki šalter. U dolasku čujem službenicu kako urla na jednog sirotog starijeg čovjeka, neka uzme broj i neka čeka red (o, moj bože, već smo postali samo brojevi kao da smo roboti). U strahu, približim se službenici i ljubazno zamolim za informaciju. Ja sam prošla bez galame, uputi me u drugi hodnik desno, soba ta i ta, možda će mi oni znati reći.
Dva puta prođem hodnikom ali sobe tog broja nema, samo djeca s roditeljima. Čekam i napokon izađe jedna sestra kapati djeci oči, zaskočim je s pitanjem o mojoj pretragi i da su me u taj hodnik uputili.
„Koliko ja znam nemamo toga aparata, ali odite na 6 kat na odjel možda će vam oni znati reći nešto više.”
Zahvalim sestri i krenem tražiti dizalo. Pokušavam se vratiti istim putem i jedva uspijem. I tu čekanje na lift. Sad već kipi u meni od tolikog traženja i šaltanja od nemila do nedraga. Naguram se u lift s još troje ljudi, stojim na jednoj nozi iako piše da je dizalo za 6 osoba.
Vozikajući se gore dolje napokon stignem na 6. kat, izađem tražeći odjel. Obilazim s jedne strane na drugu ali odjela koji ja trebam, tu nema .Stojim zbunjeno, tad izađe jedna sestra pa je priupitam za odjel.
„Gospođo vi jeste na šestom katu ali odjel koji tražite je na skroz na drugoj strani, spustite se u prizemlje pa idite na lift kod kapelice i na šesti kat.”
Čekajući ponovo lift za dolje prođe mi kroz misli slika novinarke s kantom fekalija na Markovom trgu. Ma što je jedna kanta, za ovakvo funkcioniranje sistema malo bi bila i cijela cisterna da neutralizira mirise ove nebrige i neodgovornosti za bolesne ljude.
Dokopam se konačno pravog šestog kata pa uđem na odjel, zaustavim prvu sestru i zamolim za informaciju da li ću obaviti pregled, mada sam već od prvog šaltera znala da to neće biti moguće, da me samo šalju od nemila do nedraga kako bi svatko skinuo odgovornost sa sebe.
„Ne mi nemamo aparat za taj pregled, odite tamo na šalter.“
O, ne, opet šalter koji već po redu. Ni repka ne šutira loptu na treningu toliko kao ovi mene. Za divno čudo tamo me dočeka ljubazno lice sestre kojoj se usudim objasniti što trebam. Gleda me samilosno i objasni da su im uzeli aparat i odvezli negdje drugdje. U tom mi trenu uz suze od alergije krenu i suze od bijesa, bespomoćnosti i poniženja,
“Pa, zašto me nitko o tome nije obavijestio“, zavapim. „Tko će mi pravdati dan bolovanja, platiti prijevoz i patnju po ovoj nesnosnoj vrućini? A još gore, kada ću dočekati ponovo pretragu, možda do tada i oslijepim pa mi dotična pretraga neće ni trebati.“
Obrišem suze, zahvalim sestri s riječima da znam da nije ona kriva već sistem koji kako kažu super funkcionira, a ukoliko se netko usudi i nešto reći protiv, predlaže se oduzimanje licence.
E, sada mi je drago što nisam studirala medicinu jer bi me ovaj moj pravedni jezik natjerao da ostanem bez licence. Sa svim papirima, neobavljene pretrage, krenem bespomoćno prema liftu.
Još me čeka obilaženje šaltera jer suprugu moram podići nalaze koje je trebao dobiti doma još pred dva tjedna. Ssačuvaj me bože još jednom tog labirinta.
U prizemlju krenem opet od početka od informacije gdje mogu podići nalaz i ponovo me uputi u onaj isti hodnik sa šalterima pa hodnik desno, pa hodnik lijevo i evo me ponovo na onaj šalter na kojem sam već bila tražiti informaciju. Zapazim mali aparat na stupu. Uzmem broj i čekam na red. Čekajući, pročitam informaciju napisanu malim slovima da se nalazi izdaju od 10 do 14.
Pogledam na sat, pola 10. O, ne, sad ću ja dobiti jezikovu juhu. Psihički se pripremim za napad pa kad dođoh na red zaskočim službenicu s isprikom da sam zapazila informaciju tek kad sam uzela broj, ako je problem pričekati ću do 10.
„Recite, što trebate?“, upita me ona ista službenica koja se istresla na starijeg gospodina. Objasnim joj što trebam i za divno čudo dobijem nalaz odmah. Zahvalim, pozdravim, sretna što sam bar nešto obavila bez šutiranja od jednog do drugog šaltera.
Zanima me hoće li nalaz dati odgovor za muževe glavobolje i sa strepnjom vadim naočale da ga pročitam. Konačno mi se danas pojavi osmijeh na licu jer mužu nisu našli ništa u glavi, mislim, ima mozga, moram to napisati, ali nema ništa zlokobno osim zanemarivih sitnica zbog zuba vremena.
Užurbano krenem prema izlazu da čim prije napustim zgradu u kojoj po ko zna koji put bivam razočarana. Razmišljam kako smo doista mi pacijenti iz provincije “stoka sitnog zuba“ koja se ne može liječiti gdje želi kao oni iz metropole, već tamo gdje je odredio sistem, a tu nema ni liječnika ni aparata, iz iskustva govorim jer sam to iskusila nekoliko puta.
Vani već prži nesnosno, treba se dovući do kuće, ni busa nema, još u gradu traju rasporedi vožnje za ljeto. Naslonjena na drvo u hladovini prolete mi kroz glavu samohvale kako će se ulagati u zdravstvo i u Blatu, u onim ruševinama, izgraditi dječja bolnica.
Ma, koja dječja bolnica?! Ovakvim funkcioniranjem sistema sve će mlađe pobjeći pa neće imati koga tamo liječiti. Bolje da već sada planiraju ludare jer će nas ovakvim funkcioniranjem zdravstva sustavno tamo spremati. Tko preživi, pričati će.