piše: Marija Juračić
Počela je nastava i moj se unuk upravo vratio iz škole. Pitam ga kako je protekao prvi dan nastave, a on se raspričao:
„Na ulazu u školu su mi pošpricali tenisice nekim dezinficijensom, a i ruke sam morao dezinficirati. Kako razred nije dovoljno velik da bismo održali propisani razmak, svi smo stavili maske. Onda nas je razrednica lijepo pozdravila i svima nam poželjela sreću. Rekla nam je da će nam trebati. Govorila je o radu u ovoj školskoj godini i sve je bilo u redu.“
Unuk je ušutio, ali osjećam da to nije sve pa ispitujem:
“I što je bilo dalje?“
„Onda je Nikica izjavio da njegov stric ima koronu, ali mu nije dosadno u samoizolaciji, jer ga Nikičin tata svaki dan posjećuje pa kartaju. Onda smo se mi toliko uplašili da smo pobjegli u jedan kut učionice, što dalje od Nikice. Tada se Nikica nacerio i rekao da se šalio pa smo svi navalili na njega da ga malo izbubetamo, jer nas je prevario. U toj su gužvi neke maske pale na pod, ali je svatko na kraju našao svoju masku i stavio je na nos. Ili tuđu. Nije važno. Sve su jednake. Učiteljica je cijelo vrijeme nešto vikala i mahala rukama, ali tek kada je povikala fajrunt, mi smo izletjeli iz učionice.“
„Reci mi sada, jesi li nešto naučio prvog dana nastave?“
Unuk me gleda u nedoumici, a onda kaže uvjerljivo:
„Jesam! Moja razrednica voli tulumariti.“
„Po čemu si to zaključio?“ pitam začuđeno.
„Po riječi fajrunt“, izlane malac pobjedonosno.
„Nisi li ti neki dan rekla mom tati da taj izraz spada u krčmarsku terminologiju?“