ZAGREB

piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

U vrijeme moga boravka u Maglaju Tonćo i njegova supruga su bili učitelji u obližnjem selu Tujnici. Imali su i veliku farmu kokoša.

Sestra Gina je također završila učiteljsku školu i učiteljevala po selima. Marija je s obitelji preselila u Sarajevo, a budući mama više nije mogla, a nije imala ni razloga ostati u Vrhovima, pa je prodala imanje, a dok ne kupi nekakvu kuću u Derventi, preselila je kod Tonće.

Otac je bio u zeničkom zatvoru i jednom mjesečno imao je pravo na posjete. Ja sam ga ponekad posjećivao skupa s mamom. Dobro se držao. Mama je konačno u Derventi našla kuću, ali nije imala dovoljno novaca za kupnju. Ni ja nisam imao gotovine, pa sam u Maglaju pronašao čovjeka koji se pripremao za gotovinu kupiti namještaj. U dogovoru s njime ja sam podigao kredit, pa je on tim kreditom kupio namještaj, a meni dao gotovinu koju sam dao majci.

Zbrka oko selidbe

Par dana prije nego što mi je istekao otkazni rok pozvao me Mito Cilev i rekao da ga je nazvao Kvasnička. Rekao mu je da mi još nisu osigurali stan, pa ga moli da me još neko vrijeme zadrže u Maglaju. To “muljanje” me je strašno naljutilo pa sam odmah nazvao Kvasničku. Svašta mi je pričao, a ja sam mu rekao da je dogovor bio čvrst pa da sutra s namještajem i porodicom dolazim u tvornicu – pa spustio slušalicu. Tvornica mi je spremno dala kamion, spakirali smo stvari i noću krenuli prema Zagrebu.

Došli smo rano pa smo u kamionu pričekali do sedam sati, a kad sam sa suprugom  i kćerkicom ušao u direktorovu kancelariju, pitao me zašto ga nisam poslušao pa još par dana ostao u Maglaju dok on ne nađe stan.

Odgovorio sam mu da smo moj dolazak ranije dogovorili i ugovorili, te da suprugu i kćerku ostavljam kod njega, a ja da idem u kancelariju koju mi je odredio. Ako mi do kraja radnog vremena ne nađe stan u koji mogu useliti, ja kamionom krećem u Sarajevo gdje me već očekuje useljiv stan. Znate, morao sam se osigurati za svaki slučaj.

Bio je iznenađen i vidljivo ljut, što je pokušavao prikriti, pa je nervozno zapovjedio tajnici da me odvede u kancelariju inženjera Pavlovića. Dok sam izlazio supruga me je panično gledala, a mala Vesna je na podu prevrtala nekakve knjige.

Pavlović je bio šef pogona energane, emigrant iz Rusije i govorio je s izrazitim ruskim naglaskom. Nekako je već znao što se događa i bio je zabrinut kako će se to riješiti, ali se pomalo pakosno radovao što sam suprugu i kćerkicu ostavio direktoru na čuvanje. Popili smo kavu i dugo razgovarali.

Žalio se na stanje u tvornici, inženjeri se stalno svađaju i uzajamno omalovažavaju, a proizvodnju zapravo vode s oca na sina priučeni radnici. Odveo me je da mi pokaže pogone. Znao sam da je to stara tvornica, najstariji od četiri papir-stroja instaliran je krajem 19. stoljeća, a sva četiri stroja ne samo kao da nikada nisu barem malo modernizirani nego kao da nisu čestito ni održavani

Zaprepastio sam se kad sam vidio kako to izgleda u usporedbi sa maglajskim postrojenjima.  Došlo mi je da zaplačem od jada gdje sam došao. Dugo sam razgovarao sa starim Pavlovićem. Rekao mi je da sumnja da će mi Kvasnička tako brzo osigurati stan. Još ga nikomu nije dao kao je obećavao, a meni će vjerojatno ponuditi nekakav nužni smještaj, s time da ću na stan morati dugo čekati.

Rekao sam mu da ću ukoliko do dva sata ne dobijem pristojan stan krenuti za Sarajevo, gdje me već očekuje useljiv novi stan. Tužno me je pogledao i rekao da bi mu bilo žao da odem, jer da je tvornici nužna “nova krv” – kako se simbolički izrazio.

“U ovoj je tvornici uvijek bilo problema” – rekao je a onda mi ispričao vic koje se stalno prepričava:

“Došao Bog na Zemlju da vodi kao ljudi žive. Kad je prugom prolazio pored tvornice papira, vidio je čovjeka kako sjedi na tračnici i plače. Upitao ga je zašto plače, a ovaj mu je odgovorio da ga ne puta, jer mu ni Bog ne može pomoći. Na to mu je Bog rekao: ‘Pa ja sam Bog. Došao sam na zemlju da pomognem ljudima koji su u nevolji. Kaži mi što te tišti i ja ću ti sigurno pomoći’. Čovjek ga pogleda, pa plačućim glasom reče: ‘Radim u tvornici papira, Bože pomozi mi!’. Bog ništa ne odgovori, nego sjede pored njega i počne plakati”.

Nije mi bilo smiješno, a sjećam se prvo što mi je palo na um, bili su stihovi Petra Preradovića: “Bože mili, kud sam zašo…”.

Jeli smo u tvorničkoj menzi. Hrana je bila dobra, ali u odnosu na supermodernu maglajsku menzu, ova je bila naglašeno primitivna.

Osiguran stan

Kasnije smo još dugo razgovarali, kad je nešto prije dva sata u kancelariju ušao sekretar Dane Radaković i rekao mi da idem po suprugu i kćerku, a on će s radnicima krenuti ispred našeg kamina. Radnici će unijeti namještaj u stan.

Kad sam prolazio kroz tajničinu kancelariju ona me smijući se pogledala i stavila dlan na usta pa mi prigušenim šapatom prošištala:

“Hvala Bogu da ste došli. Direktor je poludio, a mala mu se upišala na stolu”.

Kvasnička je inače izgledao nervozno, a kad sam ušao očajni izgled lica vidljivo mu je postupno prešao o olakšanje, mala Vesna je na stolu razbacivala nekakve papire, a supruga je sjedila i plakala.

Uz “Do viđenja, do sutra ujutro” izašli smo iz kancelarije, otišli do kamiona i odvezli se do stana koji nam je Dane nekako uspio osigurati. Bilo je to naselje montažnih dvokatnica u Folnegovićevoj ulici, koje još bilo u gradnji.

Mi smo dobili stan na prvom katu upravo dovršene zgrade. Ceste još nisu imale ni makadamski nanos. Padala je kiša, pa da nisam imao duboke cipele, plitke bi mi sigurno ostale u dubokom blatu. Radnici su unijeli stvari i namještaj, i provizorno ga rasporedili, pa otišli nazad u tvornicu, a nakon što smo se pozdravili i što sam vozaču zahvalio za trud i strpljenje, on je upalio motor i krenuo za Maglaj.

Po rasporedu i veličini taj je dvosobni stan bio prilično dobar, ali su radovi na izgradnji bili nekvalitetni. Električne instalacije sam odmah morao dorađivati, a kad je padala kiša, u naš stan je kapala voda s plafona, premda nije i u stanu iznad nas. Nama je prodirala je ispod salonit ploča koje su činile fasadu. Panel parket je postavljen na neravnu površinu i loše zalijepljen, pa su daskice ponekad iskakale kad stanem na jedan kraj. Dućan je bio udaljen desetak minuta hoda po blatu, a i zbog odlaska u tvornicu, do koje mi je trebalo dvadesetak minuta, već sutradan sam kupio gumene kaljače.

Kupujem stan u novogradnji

Nakon par mjeseci sam saznao da tvornica ima stambenu zadrugu, kojoj je na čelu bio Kvasnička. Banka je uz uplatu u visini približno dvije moje mjesečne plaće odobravala vrlo povoljne kredite uz kamate od 1%.

U Folnegovićevoj ulici koja je od tvornice bila udaljena samo oko 5 minuta hoda, upravo je bila dovršena šesterokatnica u kojoj nekoliko stanova još nije bilo useljeno.

Otišao sam do Kvasničke, a kad sam mu rekao da se želim upisati u Stambenu zadrugu i na kredit otkupiti stan u Folnegovićevoj ulici on se snažno suprotstavio tvrdeći mi da on drži riječ. Obećao mi je tvornički stan i to će mi i dati, a da nije kriv što stan još nije gotov.

Dugo smo raspravljali i on je konačno pristao. Narednih dana smo sredili sve formalnosti, pa sam konačno preselio u vlastiti dvosobni stan na šestom katu. Više za kišnih dana nisam morao gaziti po blatu, nego su mi do tvornice, ali i do tramvaja trebale samo pet minuta hoda. Osim toga, vlasništvo stana mi je u budućnosti osiguralo vrlo pozitivne posljedice.

 Novi pogon na Žitnjaku

Odmah po dolasku na posao prvi dan, javio sam se direktoru, a on je rekao tajnici Veri da pozove vozača Vilka, koji nas je tvorničkim Mercedesom odvezao do oko šest km udaljenog novog pogona na Žitnjaku.

Čim smo skrenuli s Radničke ceste prema tvorničkoj porti, pogled mi je pao na veliki ograđeni prostor na kojemu su bile tvorničke zgrade. Ušli smo u kancelariju šefa novog pogona papira ing. Jure Kosa, koja je bila odmah na ulasku veliku dugačku zgradu. S njim je bio i tehnički direktor Tvornice ing. Matija Ileković.

Kao što niži časnik naglo ustaje iza stola pozdraviti svoga zapovjednika, tako je i Jura skočio iza stola kad smo ušli. Podigao je i desnu ruku, pa sam mislio da će salutirati, ali on  je samo dlanom zagladio kosu iznad desnog uha. Matija je samo lijeno pozdravio.

Direktor nas je upoznao i rekao Matiji da me provede kroz pogon, a da on s Jurom mora riješiti nekakve probleme. Kad smo izašli Matija mi je smijući se rekao da mu je drago što je konačno upoznao tog “vurmahera” (urar), o kojemu se ovo par dana toliko priča. Pitao me je tko stoji iza mene, da mi je direktor tako nabrzinu osigurao i stan. Ogovorio sam  mu da ne znam popravljati satove, a da je direktor svjestan da u novom postrojenju ne mogu raditi bez čovjeka koji poznaje instrumentaciju i automatizaciju postrojenja.

Prolazili smo donjim dijelom hale papir mašine, a kad smo stigli do velikih betonskih rezervoara popeli smo se do postrojenja pripreme sirovina i aditiva. Za razliku od diskontinuirane pripreme u starim postrojenjima, koja je više sličila alkemičarskoj radionici srednjovjekovnih alkemičara, ovo je bilo moderno postrojenje automatske kontinuirane proizvodnje. Posebno sam se obradovao kad sam vidio finsku papirmašinu. Ileković me je upoznao s finskom ekipom, koja je bila zadužena za montažu i puštanje u pogon. a budući je on vrlo slabo govorio njemački, napustio nas je odmah nakon  predstavljanja.

Šef Valmetove finske ekipe bio je gosp. Anderson, tehnički direktor jedne finske tvornice papira, Valmetov strojarski inženjer gospodin Pesonen, i stručnjak za instrumentaciju gospodin Pelika, iz finske tvornice papira Nokia, koja je vremenom prerasla u ovo što je danas. Svi su dobro govorili njemački, ali od naše ekipe to nitko nije znao dovoljno ni za osnovnu komunikaciju, što je predstavljalo problem.

Zagrebačka tvornica nije nikoga nije slala na praksu u Finsku. Tako sam ja uskoro postao nekom vrstom neslužbenog glavnog veznog inženjera – ne samo za instrumentaciju, nego i za cijelo postrojenje. Direktor nikada nije pozivao Fince na razgovor, niti se s njima susretao u pogonu., a ni ostali se nisu s njima sastajali izvan pogona.

Bili su to vrlo simpatični ljudi, pa smo se brzo sprijateljili. Bilo mi je nekako neugodno što ih svi zaobilaze izvan pogona, pa sam ih jednom pozvao sebi u stan na večeru. Poslije mi je Ileković rekao da se Kvasnička zbog toga strašno ljuti, jer bi netko mogao reći da zbog prijateljevanja ne štitim dovoljno interese tvornice.

Radio sam i u starom pogonu

Na posao sam na Žitnjak odlazio i vraćao se autobusom, a budući se nešto moglo poboljšati i u zastarjelom načinu proizvodnje u starom pogonu na Zavrtnici, često sam ujutro tu dolazio pješice, pa u deset sati kombijem na Žitnjak. Da bih bio što pokretljiviji, tvornica mi je uskoro nabavila moped. Što se tiče starog pogona, da bi se moglo pratiti barem temperature i protoke pare bilo je nužno nabaviti barem nekoliko uređaja za mjerenje. Tu je vrstu instrumentacije proizvodilo poduzeće zagrebačko poduzeće ATM, pa sam tražio od Kvasničke da se odmah nabave. Instrumentaraca uopće nismo imali, pa sam tražio sam da mi odmah dodijele dvojicu radnika koje bih obučio za instrumentarce.

Dodijeli su mi jednog električara i jednog mehaničara, ali to su bili više “sindikalisti” – kako se to govorilo, pa sam znao da od njih neće biti velike koristi, a posebno ne za novi pogon, pa sam telefonom nazvao Muju i Edu i pitao ih da li bi prešli u Zagreb. Pristali su, pa sam otišao do Kvasničke i rekao mu da kad odu Finci bez vrsnih instrumentaraca uopće nećemo moći pratiti rad novog postrojenja, a da ja sâm to čisto fizički nisam u stanju. Za obuku novih ljudi više nemamo vremena, pa sam mu rekao za ove vrsne instrumentarce iz Maglaja. Bio je više prestrašen nego iznenađen, ali je pristao da ih pozove na razgovor. Dolazili su, a budući su odmah tražili stanove, rješenje je stalno odgađano.

Patent

U Starom sam se pogonu najviše zadržavao u laboratoriju, koji je vodila inženjerka Olga Ulrih. Ona je neosporno za svoj posao bila kompetentnija od svih ostalih inženjera, ali i mnogo šire. Bila je vrlo znatiželjna i veselila se mome dolasku, a od nje sam dobio najviše informacija o problemima u tvornici.

Jedan od najvećih bilo je mjerenje koncentracije sirovine u vodi ispred dolaska na strojeve. To se na suvremenim strojevima kontinuirano obavlja automatskim regulatorima, dok se to na ovim starim strojevima obavljalo samo laboratorijski, pa se na rezultat moralo čekati prilično dugo, a u međuvremenu se obzirom na šaržni postupak koncentracija mogla i promijeniti, a to znači da se promijenila i gramatura papira.

Razmišljao sam o tomu kako ubrzati postupak mjerenja i došao na ideju koja se pokusima u laboratoriju pokazala obećavajućom. Kancelarija mi je bila skupa s Pavlovićem, pa sam mu ujutro uz kavu ispričao o mogućnosti izrade jednostavnog uređaja za brzo mjerenje koncentracije.

On je bio oduševljen, a budući da je stalno prijavljivao nekakve patente, rekao mi je da to moram patentirati. Odgovorio sam mu da me zanima uređaj, a ne patent, a ako njega zanima neka u radionici napravi centrifugu, kako sam mu opisao, pa neka prijavi zajednički patent.

Nakon što je to Kvasnička odobrio, Pavlović se bacio na posao. Uređaj se pokazao boljim i točnijim nego što sam očekivao. Pavlović je bio oduševljen, pa je iduće godine napravio još jednu centrifugu i poslao je u Bruxelles na izložbu.

Pronalazači iz Jugoslavije te su 1962. godine dobili pet medalja: tri brončane i dvije srebrene, jedna od te dvije srebrene bila je naša. I patent nam je odobren.

Probni pogon

Montaža postrojenje je uskoro dovršena, a puštanje u pogon postrojenja na nekoliko je dana odloženo brzopletom Kvasničkinom intervencijom.

Koliko se sjećam to je bilo prvi puta da je došao pogledati što se radi. Zagrijavanje postrojenja traje par sati, pa je ručni ventil za paru povremeno pomalo otvaran. No, Kvasnički je to bilo presporo pa je došao do ventila i potpuno ga otvorio, a nagli dotok pare brzo je potisnuo u cijevi nakupljeni kondenzat prema automatskom regulacijskom ventilu i snažnom ga udarom razbio.

Nastala je strka, a para je šištala sve dok Finac Pesonen nije zatvorio ručni ventil. Kvasnička je pobjegao i morali smo čekati tjedan dana dok iz Finske nije stigao novi automatski ventil, nakon čega je postrojenje bez većih poteškoća pušteno u pogon.

Par dana kasnije smo u Hotelu Esplanada imali svečani ručak. Kvasnička nije došao, ali mi je poručio da sutradan dolazi drug Čalić, pa da prije deset sati budem na Zavrtnici.

Na sastanak, je osim direktora financijskog sektora, prodaje i nabave, od tehničkog osoblja pozvao samo Olgu i mene.

Dr. Dušan Čalić je na prošlogodišnjem seminaru JUREMA, održao zanimljivo predavanje o ekonomici automatizacije. Najmlađi je član Savjeta federacije, ratni narodni heroj, akademik i profesor političke ekonomije na Ekonomskom fakultetu.

Tada je bio i predsjednik republičkog odjela za privredu, pa je često obilazio poduzeća i priča se da je prema direktorima tih poduzeća bio vrlo grub, zbog čega su ga se svi plašili.

Stoga me je zanimalo kako ćemo mi proći…