Joso Špionjak
Moda, komunikacije, način života i rada.
Sve je to podložno brzim promjenama.
Samo jedna ustanova pruža dostojanstven otpor svemu tome.
A to je srce malog djeteta.
Ono još uvijek vidi i voli svijet na jedan sasvim prirodan način.
Raphael je proveo odmor u Posavini i na Jadranskom moru.
Mama mu je pokazala grob svoje bake i djeda.
Pitao ju je hoće li ona i tata također jednoga dana umrijeti.
„Da. Kad ti budeš veliki, a mi ostarimo“- pojasnila mu je.
„Ja ću vas onda vermissen“ (Nedostajat ćete mi) – rekao je tužnim glasom.
Raphaelova baka je stigla u Bosnu tjedan dana poslije.
Odmah je trijumfalno izjavio:
„Ovo je najljepši dan seit ich in Bosnien bin.“
(Ovo je najljepši dan otkako sam u Bosni)
Na moru je brzo upoznao nove prijatelje.
Za djecu ne postoje kulturne, jezične ili bilo kakve druge prepreke.
Divna je to slika koja nedostaje u svijetu odraslih ljudi.
Kada je stigao nazad u Njemačku, stao je pred kuću i rekao:
„Sve mi je nekako naraslo.“
Približava se Raphaelov rođendan.
Već je pozvao i svoje prijatelje iz vrtića.
„Spavaš još samo četiri puta i onda je ponedjeljak.
Imat ćeš tada pune četiri godine“- rekla mu je mama.
Što se odigrava u dječjoj duši, nije nam poznato.
Ali po svoj prilici, djeca se ne plaše budućnosti.
Naime, Raphael se probudio rano u petak i glasno upitao:
„Mama, ist heute schon Montag?“
(Mama, je li danas već ponedjeljak?)