piše: Marija Juračić
Unuk me cijeli dan pogledava nekako sažalno, krišom, pa se zabrinuh da nisam dobila neku bolest za koju ne znam. Možda sam zaboravila na neko svoje obećanje, a maleni još ne shvaća da je obećanje ludom radovanje, ali ne kod mene, ne u mojoj kući. Ja nikada svojim ukućanima nisam obećala ni švicarsku čokoladu, a kamoli nešto više.
„Nona“, konačno me pita maleni, “jesi li ti bila jako gladna kad si bila mlada?“
Pogledah ga začuđeno, ne shvaćam od kuda mu takve misli. Pomislih tada na sve roštiljade koje smo stalno organizirali u našem vrtu za brojne prijatelje, na restorane koje smo svakog tjedna posjećivali pa i na hranu koju smo često bacali. Posprdno smo gledali turistkinju koja bi kupila samo dvije jabuke i govorili kako je škrta, jer nepisano je pravilo bilo da se treba kupiti najmanje kilogram…
Ne, nikada nisam znala što je glad, osim pred ljeto kada bih pokušavala smršavjeti da stanem u bikini.
Doznajem od malenog da je iz treće ruke čuo da jedna lijepa plavuša govori da sam ja bila gladna. Vidim da je nešto krivo povezao. Spominje neke njemačke novine, jogurte, susjede čiji je razgovor načuo.
Ništa mi nije jasno, ali ne želim malenoga ostaviti u nedoumici i s lažnim informacijama i ne želim da me bezrazložno žali. Zato ću mu dovesti živog svjedoka, Karla, Nijemca koji je godinama ljeti dolazio u Hrvatsku, koji nam je postao prijatelj i koji će mu reći istinu o tome kako se nekada u Hrvatskoj dobro jelo.
A neka ta plavuša dovede živog svjedoka koji će ovu tvrdnju negirati.