Iz naše arhive/ objavljeno 06.12.2016.
Dragica Šimić
Kasno je za snove, za nemirne čežnje,
Koje pustih davno niz života rijeku,
Tek malene barke – uspomene moje,
Za njima ko straža u daljinu teku.
Ostavih u grobu sva nadanja davna,
Ugasnule želje potamnile pute,
Pozdravih se davno s nadama zauvijek,
Zamrle su riječi, usne neka šute.
Jesen već odavna životom mi vlada
Odnesi mi vjetar lišće s hladnih grana.
Kako živjet snove kada sunca nema?
Tek tišina osta, duši dobro znana.