tekst: Dragica Šimić
Čovjek je kao biljka. I on živi svoja godišnja doba. U proljeću se rađa i raste kao nježno i krhko biće što treba njegu i ljubav da bi u ljetu procvalo najljepšim cvijetom. Tad mu je snaga nemjerljiva, mirisi neodoljivi, boje zanosne.
U jeseni daje svoje prve plodove. Vjetrovi i mrazevi udaraju njegovo zrelu stabljiku sad već sklonu povijanju i naginjanju ka zemlji. Jedan po jedan list ruše mrazevi a vjetar ih raznosi u daljine sve dok potpuno ne ogoli i ne ostane sam poput stabla na pustopoljini.
Zima je prestanak svega, hladnoća i led i potpuno odumiranje.
Gledam ružu u svome vrtu. Skoro će kraj studenog a njen cvijet prkosi olujama i mrazevima. Oko sebe nanizala pupoljke a lišće već skoro žuto i nagriženo vremenom. Ne da se, do zadnjeg trenutka daje sve najbolje od sebe.
A koliko sam joj puta odrezivala grane jer je smetala svojom djevojačkom razmetljivošću, koliko sam je puta prenijela s jednog mjesta na drugo misleći da će baš na tome uhvatiti više sunca. A ona je uvijek rasla ljepša i veća.
I neki su ljudi takvi. Ponekad su im sva godišnja doba nenaklonjena. Već u proljeće ih snađu poplave, ljeti žege i suše, jesen ih udari olujama i ranim mrazevima, zimi u hladnoći samuju ali ipak kao ova moja ruža nose hrabar osmijeh na licu i cvjetaju sve do zadnje sunčane zrake na nebu.
Kad stvarno shvatimo život znat ćemo da smo svi nikli i svi ćemo svenuti.
Ali, dok god živiš- cvjetaj i nosi osmijeh.