piše: Marija Juračić
Ćaća je politička pojava svojstvena nekim nezrelim demokracijama. Predodređen je da na svoj osebujan način vodi neki grad, pa čak i državu. Ljudi ga vole jer je njegov stil upravljanja uveliko nadišao demokratski i pravni okvir i prešao u brižljivo, domaće, familijarno vladanje.
Ćaća brine o svojim podanicima kao o rođenoj djeci. Omogućuje im da subvencioniranim gradskim prijevozom stignu na radna mjesta, potiče natalitet kupnjom papučica vrtićkoj djeci, školarcima dijeli besplatne udžbenike, od kojih je svaki skuplji od nekog prevedenog obimnog romana. Neka se djeca obrazuju, neka imaju knjigu u rukama da ne moraju čitati tamo nekakva besplatna on – line izdanja. Svojim suradnicima daje stanove u smiješno jeftin najam. Pa neće valjda ljudi koji brinu o općem interesu imati problema s vlastitim interesom.
Dobar je ćaća. Brine on i za obične ljude (ne znam kako izgledaju neobični). Za njih ćaća uvijek ima vremena; zastati, rukovati se, obećati i uljepšavati grad najskupljim objektima.
Nakon ćaće – potop. Doslovno. Pucaju stare vodovodne cijevi i to jedna za drugom. Grad koji se dičio vanjskim uređenjem, izlijeva svoju bolesnu utrobu. Da je austrougarska državna tvorevina još živa, trebalo bi je tužiti, jer ona je postavljala te vodovodne cijevi koje nisu u stanju trajati više od nekoliko stotina godina. Ona je dovela u opasnost ljude i njihovu imovinu. Ona im je vodu dovela do grla.
Za nastalu situaciju nije kriv ćaća. Ništa on tu nije dirao. Po zakonu uzroka i posljedice – koju neki novokomponirani političari ne vide, jer bi sami rado postali ćaće – krivo je pučanstvo koje voli imati ćaću kao političku pojavu pa ga uporno godinama bira jer – dobar je on. Brine da koja mrvica s bogate trpeze uvijek padne u tanjur njegovih birača.
Sad još samo gradski vodovod treba uredno građanima dostaviti račune za vodu koja je projurila kroz njihove stanove. U uređenoj državi tko pije, taj i plaća.
A i dugogodišnja odanost prema ćaći nešto košta.