piše: Marija Juračić
Danas ne razgovaramo o loncima i kuhinji. Jasno nam je tko nam lupa lončiće, a kuhinja je već odavno prerasla prostor našeg malog doma i postala nekako sveprisutna, globalna.
Pričamo u pola glasa o jednim opskurnim novinama čiji novinari nemaju drugog posla, nego kopati po mračnim stvarima. Po dnu nekakvog polusvijeta, koje onda još nazivaju elitnim.
„Zašto su te novine opskurne“, pita moja kći, a zet, koji svemu voli naći znanstvenu stranu, brzo odgovara:
„Camera obscura doslovno znači mračna soba, odnosno kutija sa crnim unutrašnjim plohama, u koju svjetlost ulazi samo kroz jedan mali otvor pa se na suprotnoj plohi odražava jasna slika predmeta na koji je kamera usmjerena. Ta je slika oštrija i jasnija što je rupica manja.“
„Aha“, shvaća kći stvar na svoj način, “što se teže dolazi do nje, što se više po mraku kopa, to stvari postaju jasnije. I što će se dogoditi kada ih obasja svjetlo spoznaje?“
„A što bi se dogodilo?“ odgovara zet, “trest će se brda, rodit će se miš. U najboljem će slučaju pozatvarati tu vozačku bandu, te ostatke, te rudimente starog režima koji, čim vožena osoba pođe u toalet, brzo posnimaju sav korpus delikates iz njezine aktovke i tako nas opet vraćaju u kuhinju. Onu elitnu. Banda šoferska, kažem ti, plaćena je od neke strane sile da razdrma dobro uhodani sustav u kojem se dobro zna tko koga, pa da na vidjelo dana izađe da svatko svakoga…“
„Gadno je to, vrtim glavom. Sada će istraživati, ne sadržaj počinjenog djela, nego način na koji je ono izašlo iz camere opscure.“
„Meni se ipak čini da volan ne drže šoferi, nego neki mnogo brži i iskusniji vozač“, zaključuje moj zet, a mi potvrđujemo šutnjom da nas ne proguta camera opscura, kako su govorili naši stari.