piše: Martina Budimir
Volim život! Volim živjeti! Život je lijep! Moj je život lijep! I ne, nije mantra koju si ponavljam slijedeći preporuke nekog priručnika za samopomoć.
Uhvatila sam samu sebe kako, bez obzira što mi je teško na duši u zadnje vrijeme, pa i zadnjih dana, s osmjehom koračam kroz dan. Padnem, čak to ne znam ni skriti, ali nekako uvijek taj osmijeh nađe svoj put, ne samo do usana, nego i do očiju, cijeloga lica, cijeloga bića.
Život je pun uspona i padova, rollercoaster od čije se brzine ponekad smuči. Život nas šamara nemilice, ne stignemo ni okrenuti drugi obraz i pljas, evo ga opet! Život je okrutan! Ukrade nam voljenu osobu od jučer do danas. Sadistički nas pušta da gledamo kako nestaje, darujući nam eventualno pokoji trenutak, pokoju priliku za oproštaj, ako i to, ako imate sreće.
Život nam se ponekad učini preokrutnim, postavlja nam prepreke koje ni najuvježbaniji životni olimpijac ne bi uspio savladati. Pa ipak nekako uspijemo onakvi neutrenirani i u nikakvoj formi. Život nam nudi zadovoljštinu, poneko sjećanje, memorabiliju na one koji nisu uspjeli. Lažna nada da je to dovoljno…
Okrutan kakav je, kad tad oduzme nam i to.
Borim se s još uvijek presvježim osjećajima koje je izazvao nedavni gubitak majke. Oca, kojeg sam izgubila prije nepunih pet godina, smjestila sam na posebno mjesto u svome srcu, u svojim mislima, uspješno uvjeravajući sebe da bol ipak s vremenom zamijene sjećanja, anegdote, toplina koja nas obuzme kad prepoznamo neku crticu pokojnoga oca u svome djetetu, a ima ih.
Dijelom taj odnos prema smrti oca pomaže preboljeti i nedavnu majčinu smrt. Utješno je vjerovati da ću se i nje s vremenom sjećati s osmjehom na licu i toplinom u srcu, a ne sa suzom u očima i gorčinom u duši. Samopomoć iz priručnika zvanog Život.
I onda opet: pljas!
“Koju je ono riječ koristio dida kad je htio da se netko skloni jer, na primjer, ne vidi televizor?”
Muk…
Zar je moguće da se ne mogu sjetiti?! Zar je život toliko okrutan?! Zar će mi zaista opaliti i ovaj šamar?!
Kako preživjeti život?
Ne daj se i glavu gore….
Draga moja Martina,hrabra si ti poput tvoje majke i imaš puno snage za sve izazove koje ti život nosi.
Osječaji koje imaš prema pokojnom ocu i majci su prirodni,kada čitam kao da čujem moju Mariju kako ti odgovara na pitanja,”čuvaj snagu za djete koje te treba jer češ i ti jednoga dana biti baka”.
Da si mi bar bliže da te čvrsto zagrlim i utješim,ali nisam.
Ipak znaj da jedva čekam idući tekst jer je ovaj prekrasan iz srca napisan.
Brodski Stupnik šalje puno pusica i zagrljaja u Kutjevo.