piše: Martina Budimir
Svake se godine nekoliko dana pred Vincelovo iznova javi neka sjeta. Ušulja se među nas bez da i primijetimo da nas je prevarila i ove godine, već po deveti put.
Čudan je to osjećaj, u neku ruku svečan, neobičan mix sreće i tuge. Ušulja se, kažem, među nas, i nakon vrlo neugodnih trenutaka šutnje (jer šutnja može biti itekako ugodna), onih, naime, kada ne znamo zašto šutimo, shvatimo podmuklu prijevaru.
O.K. opet je tu! I što sad?! Kako ga definirati, treba li ga uopće definirati? Kako odrediti osjećaj izazvan događajem koji u isto vrijeme doživljavamo i kao najveću tragediju, koja nam se dogodila, ali i kao novi rođendan, priliku za novi život?
Jer tada, u noći između 19. i 20. siječnja prije točno devet godina, Josipu su liječnici amputirali nogu. Amputirali nogu a spasili život. Pa kako onda biti nezahvalan i sebičan i smatrati to razlogom za tugu. A opet, kako ostati hladan kada čovjek s tek navršenih 30 godina života ostane bez noge. Život se mijenja stubokom! Ne možeš ostati ravnodušan!
Davno smo se prestali zamarati time kako definirati taj osjećaj. Davno smo se prestali zamarati grizodušjem i vaganjem jesmo li mogli učiniti još nešto, nešto drugačije, ranije… Svako takvo vaganje na kraju počne sličiti na pretakanje iz šupljega u prazno, odgovora nema, odnosno ima, ali osjećaj krivnje je ipak tu, i vjerojatno je to sasvim normalno. Teško se pomiriti s gubitkom, iako smo zaista učinili sve da do njega ne dođe.
Počeli smo spontano slaviti taj dan. I dok naši sumještani slave Vincelovo, mi odradimo taj dan. I vjerojatno ga moramo odraditi, pietà koju takav događaj, koju, na koncu konca, dio tijela valjda i zaslužuje. Vrtimo isti film, pričamo si istu priču i opet dođemo do istog zaključka, a valjda je i on potreban, čisto da se, eto, podsjetimo da je život prekratak i predragocjen i da se treba fokusirati na ono bitno, izignorirati neke sitnice koje nam se u kolotečini svakodnevice čine strahovito važnima.
Počeli smo spontano doživljavati taj dan i kao dan podsjećanja na to koliko su ljudi u suštini dobri, koliko se tek u nevolji vidi pravi čovjekov karakter. Jer tih je dana uz nas bilo puno ljudi, i znanih, ali i onih potpuno neznanih. Svi su bili tu, uz nas, kao moralna, psihološka, financijska i, prije svega, ljudska podrška.
Slavimo toga dana ljudsku dobrotu. I podsjetimo se toga dana da ona uistinu postoji. Nećemo si lagati, svakodnevica nosi svoje viđenje stvari, ljudi su vrlo često zlopamtila, zaboravljaju ono bitno. A nama, eto, ovaj dan služi za slavljenje ljudskosti, za podsjećanje na onu lijepu stranu ljudskoga bića. I uvijek toga dana imam neopisivu potrebu još se jednom zahvaliti svima koji su bili uz nas kada je najviše trebalo. Pa, evo, i danas želim iz svega srca vrisnuti jedno veliko HVALA!