GLEDAJU A NE VIDE

Osvrt na hrvatski nastup na Sajmu knjiga u Frankfurtu 2018.

piše: Alida Bremer

Iako hrvatski pisci nižu u Njemačkoj upravo nevjerojatne uspjehe – pa je tako na dan kad je Ivana Sajko u razgovoru s belgijskim autorom Stefanom Hertmansom i njemačkim predsjednikom Frank-Walterom Steinmeierom otvarala Frankfurtski paviljon i Sajam knjiga u Frankfurtu, Miljenko Jergović u Berlinu, skupa sa svojom prevoditeljicom Brigitte Döbert, primao Dehio-Preis koji dodjeljuje Deutsches Kulturforum östliches Europa -, ipak ne možemo biti zadovoljni hrvatskim nastupom na najvećem sajmu knjiga na svijetu.

Pisci su jedno, a organizacija je drugo, osim toga možemo se i moramo se zapitati kakvi bi tek uspjesi hrvatskih pisaca bili, kad bi se na sustavnom predstavljanju hrvatske kulture i književnosti ozbiljno radilo?

Kad kažem da hrvatski nacionalni štand u Frankfurtu ni ove godine nije ispunio onu zadaću koju bi morao, ne mislim na predsjednika Zajednice nakladnika i knjižara Mišu Nejašmića, koji je organizirao uistinu lijepo dizajniran i reprezentativan štand, ni na titlani serijal “Prekid programa zbog čitanja” – odlične video-snimke pisaca koji čitaju iz svojih djela (Biljana Romić i Kruno Lokotar, su se oko svega toga prilično potrudili!). Oni su napravili svoj posao najbolje što su mogli – u datim okolnostima. S malo para i bez jasnih smjernica nisu više ni mogli učiniti, a kao i svake godine do sad prekasno su im bila odobrena sredstva i prekasno su uopće dobili zeleno svjetlo za organizaciju nastupa. Prekasno, da kasnije ne može biti.

Svi koji se bave ovom temom znaju da se programi za frankfurtski sajam osmišljavaju u proljeće, da se termini rezerviraju tamo negdje u svibnju i lipnju, te da se u rujnu šalju pozivnice na gotove, organizirane i osmišljene programe.

Ja svoju kritiku upućujem na Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Ono je financijer ovih nastupa u kontinuitetu već barem 25 godina i zbog toga je ono jedino koje bi moralo znati što sve treba napraviti da bi nastup bio uspješan i čemu takav nastup uopće služi, naime prodaji prava hrvatskih autora inozemnim nakladnicima i promociji najuspješnijih pisaca pred njemačkom i inozemnom javnošću.

Ministarstvo je odavno moralo osmisliti sustavniji pristup cijeloj stvari. Moralo se umrežiti s drugima, s međunarodnom izdavačkom scenom, jer to je smisao dolazaka u Frankfurt. 25 godina je dugačak period i on bi morao dati rezultate.

MK RH je jedino koje bi moralo znati da se program na velike forume sajma prijavljuje u ožujku i travnju, a ne u rujnu (sajam je uvijek u listopadu). Jer ono jedino ima kontinuirani uvid u nastupe. Ono bi to jednostavno moralo znati. Ako su to naučili Gruzijci, Slovenci, Rumunji itd. – a jesu, znam da jesu – , onda su to morali naučiti i Hrvati. Jer prostor štanda ih na ovom sajmu sve jednako puno košta.

U jednom momentu se netko mora zapitati: Zašto idemo tamo, a košta nas ovoliko puno? Zašto? Za 25 godina potrošila se svota koja uveliko prelazi milijun eura, a rezultati su nikakvi, jer na hrvatski štand i dalje ne navraća nitko značajan iz međunarodne nakladničke i književne scene.

MK RH je moralo odavno izraditi internu agendu: Zašto idemo u Frankfurt, što time dobijamo, koliki je input, koliki output, što želimo postići i koliko novca i truda ćemo u to uložiti?

Naime, nastup u Frankfurtu ne služi promociji kod kuće, tako što HTV nešto prenese i svi onda budu sretni. Svi koji imaju svoje firme znaju: Ako ulože svoj novac u neku prezentaciju, komunikaciju, u neki PR, onda se svatko u nekom momentu mora propitati: Da li mu se to isplati? Da li mu marketing funkcionira? Da li novac koji ulaže nešto donosi? I ako ne, zašto ne? Što bi trebalo bolje? Mora se upitati: Kako to rade drugi? Kako to rade oni koji su uspješni?

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske se to međutim ne pita. Ono po inerciji (u Frankfurt se ipak mora…) svake godine nekom da novac u zadnji čas, i onda taj na brzinu uradi najbolje što može, i to po svom mišljenju, koje međutim nije mjerodavno. Svake godine je isto: Prekasno, a ipak se ide. Zašto je u tolikoj mjeri nemoguće održati rokove i termine, kojih se drže stotine drugih izlagača?

Mjerodavno je mišljenje koje zna kako ovaj veliki međunardni sajam funkcionira, a on funkcionira po svojim zakonitostima već punih 70 godina – od kojih zadnjih 25 godina i MK RH podržava frankfurtski sajam plaćajući prostor za štand. I u ovih je 25 godina MK RH moralo naučiti te zakonitosti ovog sajma, te ih priopćiti onome tko onda za njega obavlja organizaciju štanda i nastupa.

Ja ne znam zašto je tako. Onih 450 zaposlenih u MK RH su valjda svi preopterećeni nečim drugim, važnijim. Iako naravno, njihovi predstavnici redovno dolaze u Frankfurt. I gledaju kako to drugi rade. Gledaju, a ne vide. Možda vide, možda kad se vrate u Zagreb i govore nešto nekom. Nekom tko ih sluša, a ne čuje.