piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
Posjeta firmi Valmet
Cilj nam je bio posjetiti firmu Valmet i neke tvornice papira. Odvojili su nas u grupe, a Kuk, direktor Ivice Lovinčića i ja, prvi smo odvedeni kod jednog od direktora Valmeta, koja je jedan od najvećih svjetskih proizvođača postrojenja za proizvodnju papira i najveći proizvođač za SSSR.
Direktor nam je rekao da su do tada Sovjetima isporučili 24 postrojenja, a što je specifično, oni ne znaju gdje su lokacije tih tvornica u SSSR. Isporuka je bila: franco Moskva. Pokazao nam je i neke izvode iz projektne dokumentacije i tehničkih uputstava, koji su bili na ruskom jeziku i toliko detaljni da su sovjetski stručnjaci mogli izgraditi postrojenje i pustiti ga u rad bez pomoći finskih stručnjaka.
Ono što me je posebno iznenadilo je da Valmet nije samo proizvođač postrojenja za proizvodnju papira, nego je to veliki kombinat koji proizvodi i za vojsku. Proizvode i zrakoplove, ali i vrlo kvalitetne lovačke puške. Nakon duljeg razgovora direktor je pozvao jednog inženjera, koji nas je kolima odvezao u obilazak proizvodnih pogona, a zatim na ručak, gdje nas je direktor već čekao.
U duljem opuštenom razgovoru, direktor me je upitao (Kuk i Bišćanić nisu znali njemački, pa sam im ja povremeno prevodio): “Koga vi zapravo zastupate? Ovdje dolaze gospodin Rozin i gospodin Kudera. I jedan i drugi tvrde da zastupaju Jugoslaviju. Da li i vi zastupate Jugoslaviju?”. Odgovorio sam mu da je gospodin Kudera savjetnik Investicijske banke i član Poslovnog udruženja, a da gospodin Rozin radi u Indbirou, te da imaju veliki utjecaj, ali da smo mi potencijalni investitori. Poduzeće Ivica Lovinčić se priprema za nabavku papir mašine za ambalažne papire, koja bi bila izgrađena na lokaciji uz našu lokaciju na Žitnjaku, te da se vode pregovori o integraciji te dvije tvornice. Stoga smo došli prvenstveno da vidimo rješenja takvih kombinata u Finskoj. Mi odlučujemo, a gospoda Kudera i Rozin mogu pomoći kod odobrenja.
Mislim da je bio zadovoljan odgovorom. Još smo malo razgovarali, a onda smo se pozdravili, zahvali smo mu se i pridružili se inženjeru koji je došao po nas.
Naporno i zanimljivo
Boravak narednih dana bio je naporan, ali vrlo zanimljiv. Sve je bio fantastično dobro organizirano. Ujutro smo doručkovali u hotelu, a od devet do oko 18 sati obilazili smo tvornice i putovali između njih. Ručali smo u unaprijed osiguranim restoranima, gdje su stolovi za nas već bili priređeni. Budući da vozači nisu smjeli piti alkoholna pića, čim smo sjeli za stol konobar je odmah upitao tko od nas vozi, a kod posluživanja vozači su u istim flašama u kojima smo mi dobivali piće dobivali vodu. Uvečer smo se vraćali u hotel i oko osam sati domaćini su dolazili po nas i vodili nas na večeru u neki od restorana, u kojima je obično bila i glazba. Čim smo sjeli kelner je na stol postavljao finsku i našu državnu zastavu.
U jednom od restorana bila je velika ciganska glazbena grupa. Čim su vidjeli našu zastavu na stolu, nešto su se dogovorili i uz pratnju violina zapjevali staru pjesmu: “Crven fesić mamo, crven fesić joj mamiceee.”.
Sauna
Jedno poslije podne su nas vodili u saunu. Bilo nezaboravno. Znojenje na temperaturi suhog zraka zagrijanog na 100 stupnjeva, o čemu smo dobili i certifikate, lagano šibanje nekakvim lisnatim šibljem, a zatim skakanje u bazen hladne vode. Nakon toga smo dobili velike sendviče i popili ogromne količine mineralne vode.
Obilazak tvornica
Obišli smo nekoliko tvornica na širem južnom dijelu Finske. Spomenut ću samo ogromnu tvornicu Kaukopeä, koja na četiri ogromna stroja tijekom godine proizvede više papira nego sve tvornice u Jugoslaviji. Nije samo veličina ono što me je impresioniralo, nego je to i opremljenost. Jedan od strojeva bio je ne samo visoko automatiziran, nego je, kao prvi u Evropi, bio opremljen kompjuterskim vođenjem. Prvi je svijetu nešto ranije bio jedan stroj u Kanadi. Na ovom finskom je tim od četrdeset stručnjaka različitih struka dvije godine radio na programima. Među njima su bili i stručnjaci američkog IBM-a, ali i stare tvornice papira Nokia, čiji su instrumentarci već nekoliko godina snažno razvijali elektroničke uređaje, pa je to danas jedna od vodećih tvrtki na tom području, a pri samom je vrhu u području suvremenih elektroničkih komunikacija.
Svaki od tih ogromnih strojeva opsluživao je isti broj operatera, kao i naše, u odnosu na ove često liliputanski male strojeve, ali je i dalje ostala ekipa od 40 stručnjaka za praćenje i usavršavanje rada instaliranog kompjutorskog sustava, te priprema za ostala tri stroja. Tek nakon obilaska ove tvornice mogao sam donekle realno zamisliti putove daljnjeg razvoja.
Komandno mjesto generala Manerhajma
Poslije podne zadnjeg dana obilaska tvornica, ručali smo u velikoj dvorani dvorca iz kojega je finski general Mannerheim izvanredno uspješno vodio malu, ali dobro organiziranu finsku vojsku u obrani od ogromne, ali slabo organizirane sovjetske vojske. Ručak je bio postavljen na velikom okruglom stolu. Kad smo sjeli, jedan od Finaca je podigao bijeli stolnjak i ispod njega su se pokazale neobrađene daske. Protumačio nam je da tada nije bilo vremena za finalizaciju. Taj je stol sačuvan kao povijesna uspomena za buduće generacije.
Oproštajna večera
Oproštajnu večeru su nam organizirali u jednom prekrasnom starom ruskom dvorcu, koji je bio s finske strane granice, ali samo nekoliko kilometara sjevernije od Lenjingrada. Domaćin je bio jedan stariji gospodin, koji nas je zamolio da oprostimo što nije mogao doći direktor. Naime, njihova stara obiteljska kuharica ima rođendan, pa su joj priredili rođendansku večeru. On joj je darovao svotu dionica, a njegova supruga zlatni pribor za jelo.
Dugo smo razgovarali o raznim temama, od kojih ću spomenuti samo one koje su me najviše impresionirale. Malo nam je pričao o ratu sa Sovjetima, sa žaljenjem je naveo da su konačno izgubili Kareliju, ali je ponosno naglasio da tamo nije ostao ni jedan Finac, a premda je tamo i prije rata bilo komunista, Sovjeti su svima dozvolili iseljenje i svi su Finci preselili u Finsku.
Poplava u Zagrebu
Iz Helsinkija smo sutradan krenuli prilično kasno, pa smo u Zagreb stigli noću. Putem nas je pratilo nevrijeme, a ujutro sam saznao da je Sava bila izlila iz korita, što je izazvalo veliku poplavu, koja je zahvatila i pogone tvornice na Žitnjaku. Štete su brzo otklonjene pa smo nastavili s normalnom proizvodnjom.
Pravilnik o nagrađivanju
Preko RS sam uspostavio pravilnik o nagrađivanju tehničkih inovacija. Svaki prijedlog bi bio novčano nagrađen. Već i za samu prijavu bi predlagatelj bio nagrađen jednim manjim iznosom, zanimljiviji, ali u datim uvjetima neostvarivi prijedlog nešto višim, a najvišim oni koji bi se primijenili. Osim tehničkog direktora na to su imali pravo svi zaposlenici. Uz to je pokrenuta inicijativa za dokvalifikaciju, a nakon položenog ispita bi se povećala plaća. Ranija odluka da će se i proizvodnja iz starog pogona seliti nije imala nikakvog izgleda za realizaciju, pa sam razmišljao o maksimalno mogućem osuvremenjivanju starog pogona.
Međutim, nakon dolaska iz Finske odlučio sam se na radikalnije zahvate. Dva najstarija stroja se ne mogu modernizirati, za nove strojeve na staroj lokaciji ne bismo mogli dobiti kredit, ali je u stručnim časopisima bilo mnogo ponuda za prilično nove rabljene strojeve, i to po izvanredno niskim cijenama. Razgovarao sam o tome s Kukom. Bio je oduševljen i rekao mi da priredim investicijski program, a on će se potruditi da se odobri. Iz brojnih međunarodnih ponuda odabrao sam jednu papirmašinu koja je instalirana prije samo šest godina, stroj kapaciteta čak nešto većeg od ukupnog kapaciteta naša dva najstarija stroja a po svojim gabaritima lako se mogao postaviti umjesto njih. Uz postrojenje se nudila i kompletna montažna dokumentacija, što bi znatno ubrzalo pripreme oko instaliranja – i to po cijeni znatno nižoj od cijene odgovarajućeg novog postrojenja.
S našim sam inženjerima načinio dokumentaciju, a Radnički savjet je bez teškoća usvojio prilično obimni Investicijski plan. Za sve to nismo imali dovoljno novca, pa je Kuk preuzeo na se da osigura kredit. Odmah su započeli radovi na uređenju hala.
U nestašici papira dobro smo poslovali, pa smo često dijelili tzv. “viškove”. Tako nam je jednog dana isplaćen višak u visini mjesečne plaće, pa smo supruga i ja poslije podne otišli u grad da nešto kupimo i dok smo prolazili Trgom Republike (Ban Jelačić), prišla mi je jedna poznanica i zabrinuto upitala: “Zar ne znate da nam gori tvornica?”
Veliki požar
Zbunjeno sam pogledao u tom smjeru i ugledao gusti dim. Bio je to “grom iz vedra neba”! Odmah sam ušao u prvi tramvaj koji je naišao, pa pješice par stotina metara prema tvornici. Pred spuštenom rampom su stajala troja vatrogasna kola zagrebačkih vatrogasaca, dok su požar gasili karlovački vatrogasci koji su drugim putem stigli prije. Iznad dorade, skladišta papira i hale s dvije papirmašine dizao se ogroman stup plamena i oblak dima. Za industrijsku vodu tvornica je imala vlastite bunare, a budući da je nestalo struje, priključivali su se na hidrant gradskog vodovoda. Okolo je vladala prava zbrka pa sam potražio šefa vatrogasaca, predstavio sam mu se i rekao da ne mogu ništa spasiti u centru požara, nego da najveći dio snaga usmjere na sprječavanje širenja požara prema ostalim postrojenjima i prema upravnoj zgradi.
Oko pola noći požar je bio potpuno pod kontrolom, pa sam otišao u kancelariju da pokušam malo odspavati za stolom. Kad sam s probudio bio je već dan i odmah sam otišao pogledati požarište. Vatre nije bilo, ali se mjestimično još dizao dim.
Uzrok požara
Po prvoj procjeni požar je nastao negdje u doradi, pa se proširio na skladište papira na treću i četvrtu papir mašinu. No, što je bio uzrok?
Pogled mi je zapeo na potpuno izgorenu uljnu sklopku za uzdužni rezač papira. Svuda okolo su uvijek bile velike količine papirne prašine, koju su iskra iz sklopke, ali i velike iskre statičkog elektriciteta mogle zapaliti. Bio sam svjestan da će se tražiti krivac za požar, a ako u uljnoj sklopci nije bilo dovoljno ulja, ona je mogla biti uzročnik požara, što bi značilo da su krivi električari, a to se proširuje i na mene. Stoga sam potražio električara i zamolio ga da mi pokaže gdje se nalaze topivi osigurači, koji su morali biti ispred sklopke. Pokazao mi je, pregledao sam ih i s olakšanjem utvrdio da su bili ispravni, što znači da je sklopka izgorjela nakon što je nestalo struje.
Nije diverzija
Nešto kasnije mi je tajnica poručila da “dva druga iz SUP-a” žele sa mnom razgovarati. Bili su vrlo uljudni. Prvo su me pitali kad sam saznao za požar, a zatim i što mislim kako je do njega došlo. Kad sam rekao da još ne znam, pitali su me jesam li čuo za eksploziju i pokazali su mi jedan metalni geler.
Rekao sam im da nisam i zabrinuto počeo promatrati geler, čak sam ga i pomirisao, na što me je jedan od njih upitao znadem li što je to i zašto sam ga pomirisao. Još sam ga malo prevrtao među prstima i promatrao, a zatim im rekao da prema vrlo gruboj strukturi tog komada sivog lijeva (gusa) pretpostavljam da to nije ostatak eksplodirane boce kisika, a prema mirisu smatram da uzrok nije eksploziv.
Kad sam to rekao obojica su se nagnuli prema meni i istovremeno naglašeno znatiželjno upitali kako to znadem. Odgovorio sam da sam radio u vojnoj industriji eksploziva i da prepoznajem te mirise. Još smo malo razgovarali, a nakon dva dana me jedan od njih nazvao telefonski i zahvalio mi što sam ih uputio na pravi smjer. Onaj geler su dali na kemijsku analizu i utvrdili da se radi o olovnim parama, ali da im nije jasno o čemu se zapravo radi. Rekao sam im da se ti mali valjci premotača zbog uravnoteženja ponekad balansiraju olovom, koje je na visokoj temperaturi isparilo i dovelo do eksplozije. Još jednom su mi zahvalili i tome je bio riješen problem eventualne diverzije nekakvom eksplozivnom napravom.
Planovi za budućnost
Malo kasnije došao je Mito Cilev, koji je iz Maglaja prešao u Indbiro. Čim je ušao rekao mi je: “Filipe ne bih ti sad bio u koži”, a ja sam mu odgovorio da ću se već nekako snaći. Ništa mu nisam govorio o planovima koji su mi se već začimali u glavi, ali kad je kasnije došao Rozin rekao sam mu da razmišljam o potpunoj selidbi na Žitnjak.
Složio se da “ovo staro čudovište” treba ukloniti iz grada i popraviti što se može, ali na Žitnjaku. Da bih snimio stanje rekao mi je da neće zvati svoje iz Ljubljane, nego će mi poslati zagrebačku projektantsku organizaciju “Braća Simić”. Mnogo su brži.
Stručno snimanje stanja
Došli su isti dan, obišli smo postrojenja, pokazao sam im i da neki bakreni i manji željezni dijelovi pokazuju znakove topljenja, što znači da je temperatura bila najmanje 1.300 C, pa da su vjerojatno oštećeni i armirani betonski stupovi i grede.
Sutradan su došli stručnjaci iz nekog specijaliziranog poduzeća, koji su iz betonskih stupova cilindričnom dijamantnom pilama izvadili čepove, a samo dva dana kasnije jedan od Braće Simić mi je donio napisanu ekspertizu, kojoj su bile priložene i slike onih izvađenih betonskih čepova, s jasno vidljivim brojnim pukotinama u betonu izazvanih visokom temperaturom. U zaključku je navedeno da bi sanacija bila vrlo upitna i da je jeftinija izgradnja novog objekta na ovoj, a još jeftinija na novoj lokaciji.
DOZ procijenio štetu
Tvornica je bila osigurana, pa sam s tim otišao u Osiguravajući zavod. Oni su procijenili štetu na četiri milijarde dinara i dozvolili da se počne s demontažom postrojenjâ. Kuku je zbog nečega dvojio pa sam mu rekao da je stanje preozbiljno, pa da ne bismo sami na brzinu odlučivati, predložio sam mu da pozovemo neke direktore drugih tvornica i poznate stručnjake, da skupa s njima razmotrimo situaciju.
Za preseljenje svi osim Kuka
Ubrzo su svi pozvani došli. Pokazao sam im prikupljene dokumente i pored ostalog im rekao da podizanjem temelja trećeg i četvrtog stroja na novoj lokaciji samim time bi im zbog boljeg otparavanja kapacitet bio povećan za oko 15%. Prvi i drugi stroj bi se rashodovao i umjesto njih instalirao novonabavljeni stroj. Radovi bi trajali približno isto vrijeme kao i sanacija starog pogona, a ako dovršenje zgrada ne bi bilo dovršeno do zime, to bi do proljeća moglo biti i provizorno. Na kraju sam rekao kako osobno mislim da bi selidba cjelokupne proizvodnje na Žitnjak bilo najbolje rješenje.
Svi su me u tomu podržali, a na kraju je razlog suglasnosti najbolje iskazao direktor poznate slovenske tvornice Vevče: “Drugovi, znadem da je teško ovu veliku katastrofu proglasiti sretnom okolnošću, ali ja vam na ovom zaista zavidim, jer to vam je ostvarena šansa da postanete najboljom tvornicom papira u Jugoslaviji.”
Od nas deset koji smo sudjelovali na ovom sastanku, devetorica nas smo potpisali zapisnik. Jedino Kuk nije potpisao. Rekao je da on to kao direktor ne može potpisati, jer odluku mora prepustiti “Zboru radnih ljudi”. Ta me je izjava zabrinula, premda u tom trenutku još nisam bio u stanju prodijeniti posljedice. No, uskoro se pokazalo da se Kuk zbog nekih svojih razloga opredijelio za jednu vrlo prljavu igru, koja je trajala preko godinu dana.
Zbor radnih ljudi
Mnogo toga se događalo, ali ću ovdje spomenuti samo ono najvažnije. Predsjednik radničkog savjeta je sazvao Zbor radnih ljudi, koji je protekao vrlo burno. Mnogi radnici sa Zavrtnice, od kojih su mnogi stanovali u blizini tvornice, bili su protiv preseljenja tvornice na Žitnjak. Neki su se prema meni ponašali i agresivno, a kad je jedan bravar krenuo na mene s nekakvom metalnom palicom, Rajković je izvadio pištolj i opalio u zrak, prijeteći da će pucati u svakoga tko me pokuša udariti.
Palve koverte
Skup se razišao bez ikakvih zaključaka. Par dana kasnije Kuk je pozvao neke profesore s Građevinskog fakulteta. Mene nije pozvao, ali mi je tajnica kasnije rekla da su donijeli stručnu ocjenu kako se tvornica može sanirati i tiho zavjerenički dodala da su svi iz Kukove kancelarije izlazili s “plavim kovertama” u ruci.
I dalje burno
Narednih je dana atmosfera bila vrlo napeta. Svi su se prepirali oko selidbe ili neselidbe. Vjeko je prema protivnicima bio naročiti grub, često ih nazivajući blesavim i neznalicama. Stoga mu je Kuk prijetio otkazom, ali on je nastavljao po svome.
Vjeko Viličić
Jednog sam dana s Olgom razgovarao o događajima, kad je ušao Vjeko i rekao da ga je Kuk pozvao u kancelariju i savjetovao mu da podnese otkaz, a budući da je u tvorničkom stanu manje od deset godina, da ne bi izgubio stanarsko pravo, on će urediti da ga RS prethodno oslobodi te obveze.
Rekao sam mu da pristane, a ako nema ništa drugo ja ću zamoliti Rozina da mu osigura mjesto u Maglaju. Stan mu u Zagrebu ostaje, a dok je u Maglaju tamo će mu stan biti osiguran. Ljutito mi je odgovori: “Ali ne mogu te ostaviti sama u borbi s ovim razbojnicima”. Odgovorio sam mu da mi ne može pomoći. Ja idem do kraja – bez obzira što to znači, ali i njemu i Olgi savjetujem da se suzdrže od rasprava, a to neka kažu i ostalim inženjerima. Obzirom na moju tehničku specijalnost, ja uvijek lako mogu naći posao, dok nitko od njih to ne može – osim možda u tvornicama papira u Vladičinu Hanu i sličnim.
Rekao mi je da će razmisliti i još razgovarati s Bašićem. Par dan kasnije rekao mi je da mu je i Bašić savjetovao da prihvati Kukov prijedlog, te da je dao otkaz, ali je prije odlaska uzeo godišnji odmor. Istovremeno mi je dao otiskani list papira, na kojemu su bili pravni savjeti što da učinim ako mi Kuk da otkaz.
To mu je dao Bašić, ali mu je rekao da mi nipošto ne kaže od koga je to dobio. Dobar i pošten čovjek, ali je šteta što je teško popravljivi tvrdoglavac.