Anela Borčić
U trošnoj kuhinjici sjedi starac
ja, slučajna prolaznica
što pase pogledom gdje stigne
u vremenu treptaja oka
ugledah ga kako zuri u prazninu
do svoje lijeve
nastavih svojim putem
al ništa više nisam vidjela
samo sam njega imala u očima
tu noć smo starac i ja
svaki na svom kraju otoka tugovali
on za onom izgubljenom nogom
ja zbog one osamljene
al jutrom
jutrom sam samo ja grabila dalje
bezglavo
a onda ga s prvim lastama
dvojica iznesoše na sunce
na ulicu
sraslog sa stolicom
užasnuta, skrenem nasumice
bilo gdje
bilo gdje
samo što dalje od sebe