Anela Borčić
Sasvim neprimjetno nestaje sreća
Troši se ko potpetice na novim cipelama
deformira se s vremenom kao pune dojke
korodira, hlapi to malo more među stijenama
Čak i ona najveća jednom se izgubi
čak i najdublja iz sebe kad-tad ne izroni
Od njezinog potrošenog dijela
svi zidovi stana u Tršćanskoj su ti požutjeli
a svi nabori zavjesa izblijedjeli
Mićel je umro ima više od trideset godina
njegov šešir, kaput i štap još čuvaš u hodniku
najdražu košulju nisi mu oprala
kažeš, rano je za to
Stol je opet pomno postavljen za dvoje
jer vrijeme od objeda je
jer kao doći će, samo što nije
Priče o vašoj ljubavi čitaš svaku večer
u prst debeloj prašini na bračnoj postelji
Ali tko može zaustaviti vrijeme
tko spriječiti to trošenje sreće
Marioneta, Poklad, drugo lice Janusovo
ti si nakon nje
Svi smo