piše: Marica Žanetić Malenica
„Je li možeš u subotu doć prid brod, poslaću ti jednu bulsu“?
„Mogu, naravno da mogu. Hvala ti puno… ljubim te…“
„Ma ništa, znam da je jadno voliš, Meri ih je ispekla…“
Ovaj, ili vrlo sličan dijalog vodim s Lidijom, mojom korčulanskom prijateljicom iz Blata, skoro svake godine u ova doba. Odem na brod po bulsu (torbu) i u njoj nađem ono što jadno (mnogo) volim, kao i ponešto od onoga što sam viđala kao dijete u babinom paketu koji bi danima putovao iz osunčane Vele Luke u hladno i maglovito Sarajevo.
Kraj listopada je. Bliži se studeni koji započinje katoličkim blagdanima (Svi sveti i Dušni dan) za vjernike, odnosno Danom mrtvih za one drukčijeg svjetonazora. Naše misli su tada osobito intenzivno usmjerene prema dragima koji više nisu s nama, već, nadamo se, u nekom pravednijem i boljem svijetu bez suza, krvi i znoja. Nosimo cvijeće i palimo svijeće na vječna im počivališta, prizivamo njihove likove i neke minule sretne dane kada su bili s nama kao članovi obitelji, prijatelji… Poteku suze tuge, a svijest o prolaznosti života na grobljima je osobito bolna i jaka. Svatko od nas, na svoj način, šalje poruku svojim najmilijima da nisu zaboravljeni i da su, za naša vijeka, i nadalje tu s nama, u našim srcima.
Na osobit način čine to i žitelji korčulanskog mjesta Blata, pripremajući lumbliju, starinski blagdanski kolač koji se tradicijski peče samo uoči i tijekom blagdana Svih Svetih i Dušnog dana. Iako je riječ o izvornom i autohtonom blatskom kolaču, on je, zbog iseljavanja Blaćana u svijet i udavanja Blajki u susjedna mjesta i gradove, tijekom proteklih desetljeća prenesen i u druge sredine, gdje je nastavljena tradicija njegove pripreme, kao simbola povezanosti sa zavičajem.
Lumblija se u Blatu priprema već skoro dva stoljeća, a predaja o njezinu nastanku potječe još iz vremena kada je ove krajeve pohodila Napoleonova vojska. Priča, koja i danas prati ritual njezine pripreme, govori o ljubavi dvoje mladih – francuskog vojnika i Blajke, naglo prekinutoj odlaskom osvajačke vojske s otoka. Vojnik, koji je inače bio pekar, napuštajući Blato i rastajući se od svoje drage, poklonio joj je posebno za nju pripremljen kolač uz riječi „N’oublie pas!” (ne zaboravi na francuskom jeziku). Neutješnoj djevojci poruka nublipa zazvučalo kao lumblija, kako je potom nazvana ta neobična poslastica.
Od toga doba, lumblija se u Blatu priprema početkom studenoga. Po tome je održala svoje značenje u početnom obliku, a to je sjećanje i veza s voljenom osobom. „Ne zaboravi”, poruka je koja se svake godine šalje i dugo traje.
Naime, zbog svojih sastojaka, taj specifični kolač je dugotrajan i, što je stariji, to je ukusniji. Ima oblik sirnice, i tu prestaje svaka sličnost s ovim dalmatinskim slatkim kruhom. Radi se s brojnim mirodijama (cimet, muškatni oraščić, klinčić, anis…), uz dodatak mindula (badema), grožđica, varenika (reducirani vinski mošt koji se koristio za pojačanje gradacije vina pri pripravi prošeka, a u kuhinji je služio kao zaslađivač i začin) i rakije.
Kod nas se tradicija njezine pripreme zadržala samo u Blatu i susjednoj Veloj Luci, a u istoj prigodi se peče još i na Korzici. Lumblije su se nekada nosile rodbini, prijateljima i susjedima, tako su se istodobno i darivale i primale, pa su svi bili u prigodi kušati od svake po malo.
Premda je osobno nikad nisam zamijesila i ispekla, a obožavam je, lumblija mi svake godine u ovo doba stigne iz Blata ili Vele Luke. Svojim začinskim miomirisima zavonja (zamiriše) i na mojoj trpezi, za kojom nas sve manje sjedi. Tako barem simbolično održavam tradiciju svojih predaka. I ne zaboravljam svoje drage, i ne zaboravljam da sam i ja – Blajka.