piše: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Trideset godina je trebalo novoj zadarskoj poliklinici da otvori svoja vrata korisnicima stojeći u sablasnoj samoći spojena mostićem preko ceste sa glavnom bolnicom. Zadarski odjel onkologije svo to vrijeme je dijelio prostor s odjelom za nuklearnu medicinu u malom objektu preko puta glavne bolnice, gotovo potpuno skriven od velikih lipa i odijeljen od mora samo redom kuća i cestom.
U žargonu se ovdje kaže da je to objekt iz doba Marije Terezije. Ako i je tako, Marija Terezija je sigurno još nosila pelenu kad je ovaj prostor bio star i pohaban. Na pamet mi dolazi izjava Vedrane Rudan koja je za prostor gdje je primala svoju kemoterapiju rekla da je „takav da je redatelj filmova strave i užasa rekao da ne treba baš toliko pretjerivati“.
Unatoč tome, uvjeti rada ne utječu na rad osoblja. Ljubazno, predano, odgovorno u svakom trenu iako su i liječnici i sestre preopterećeni svime. Prvi odjel koji se ad hoc seli u srpnju 2018. preko jednog vikenda je upravo odjel onkologije, vjerovatno i najpotrebitiji zbog stalno rastućeg broja pacijenata. Ovo bogomdano podneblje koje zauzima zadarska županija, kako obala, tako i zaleđe, drži neslavan rekord u žalosnim državnim statistikama; najveći broj oboljelih od karcinoma i najveći broj liječenih ovisnika u RH.
Predajem sestrama nalaze i vraćam se sjesti u čekaonicu. Puno danas, skoro svaka stolica zauzeta. Gotovo svi mi mogu biti roditelji po godinama. Nekoliko gospođa koje se trude ne gledati me, jedna izlazi iz prostorije od sestara i sjeda na slobodan stolac do mene. Rukama se oslanja od koljena, nisam sigurna da li se dobro osjeća. Nudim joj vodu i osvježavajuće maramice, pitam treba li joj nešto. Zahvaljuje mi, čeka na svoju pratnju, na svog sina.
– Vi ne biste trebali biti ovdje- govori mi – ja sam stara, za mene je i normalno…, ali vi…- gleda u moju opeljušenu glavicu ispod marame i ne pita me ništa više. Jedan starac šeta u potkošulji kroz čekaonicu, na desnoj strani prsiju je iscrtan flomasterom. Tetovaža koju je vjerovatno dobio na radiologiji, kako bi znali svaki put gdje će ga zračiti. Kako jedno tako krhko, vremešno čeljade može iz Zadra ići u Split svaki dan tjednima da se ozrači 15 minuta dnevno, ne želim ni zamišljati. Prostor za postupke zračenja postoji u novoj poliklinici, ali nema dovoljno sredstava za nabavak aparata, te su svi pacijenti upućeni na Zagreb ili Split.
Čekamo da nas jedna od ljubaznih sestara prozove, da dobijemo svoju dozu u Dolini smrti. Dvije prostorije čine Dolinu, čak je i prolaz iskorišten za dvije ležaljke gdje pacijenti mogu primati terapiju. Nedostaje komad žbuke, komad pločica, komad štoka od vrata, nema što ne nedostaje u prastarom zdanju.
U nedostatku mjesta, nekad nekoga čak i stolica dopadne – terapija se mora dati, tu nema uzmicanja i neopravdanih odgoda. Ako ne dajete otrova bolesti, ona će vas samo nastaviti jesti u slast. I što ste mlađi, to će joj apetit biti bolji, kako mi reče mladi kirurg u konzultaciji, uvjeravajući me da će sve biti sto posto u redu. Krasno, sad ne valja ni polu-mlad biti više, sad je i to pogrešno. Ali, ono čega ne nedostaje je dobrog raspoloženja sestara i ljubaznosti, nijedan trenutak pacijenti neće osjetiti komornost koju mu njegova bolest nosi sa sobom. I mi pacijenti se tome prilagođavamo, nema teških tema, nema ni razgovora o tom zlu koje nas je okupilo. Na televiziji ide isključivo CMC (Croatian music channel), nebitno je li praši Maja Šuput ili Arsen Dedić šapuće, svi znamo zašto smo tu.
Sestra iz pripremne sobe dolazi obučena u zaštitnu odjeću, rukavice i maska na licu. Toliko su fine te stvari koje mi donosi, da ih ona mora donijeti obučena kao Michelinman. Na „mojoj“ kutiji piše crnim flomasterom MUIĆ. Ako ne uspijete u životu do nikakve imovine doći, nemojte ni do ovakve. Nema čega nema unutra; adriamycina, ciclofosfamida, deksametazona, peptorana, natriumklorida blablabla…ništa ne završava na “ – cvijeće“, majkumu kako to, pa u botaničkom vrtu smo. Adriamycin desoxirubin je vrhunska gadarija za hormonski ovisne karcinome i pojam teško podnošljive terapije. Osim toga, od njega se piški crveno, takvu ekskluzivu čovjek rijetko dobije.
Jesam vas sve, i prve četiri kemo i ostalih dvanaest imuno-kemo, jesam vas sve. Jesam vas, ni trepnula ni pustila suzu. Eto vam, i metar kose i nokti i obrve i trepavice, ali vas jesam sve.
