Josip Prudeus
Nemoj riječi mukom skrivati u noći,
šaptat sebi, ono, što mi trebaš reći.
Otvoreno treba zagledat u oči
i izreći ono što se mora reći.
Čemu grizeš usne kad zagledam oči?
„Ništa, tek mi tako zasuziše zjene…,“
ti prošapćeš, tiho, misleć da ćeš moći,
u riječima, sebe sakriti od mene.
Opet kiša. pada. Spustilo se nebo.
Ona danas, za nas, nije što i prije:
Jučer ti je sretno prštala niz lice,
ova uzaludno potapa. I lije.
Kamo sad i kako pobjeći od sebe,
kad toliko toga teklo mimo nas?
Gle, večeras plima donosi mi tebe,
a već zorom oseka ugasit će glas.