KAD SI SRETAN

SUSRETI
piše: Emil Cipar
Na groblju u Bartolovcima pored Slavonskog Broda, jedan od brojnih spomenika pripada mojim roditeljima.
Kada god posjetim njihov grob imam lošu savjest.
Tu leže mati i otac, ljudi koji su mi značili sve i još uvjek mi puno znače. Ljudi koji su se odricali svega da bi meni bilo bolje. Žive oni još …sveprisutni su u životu moje sestre i mene. Često ih spominjemo, pogotovo njihov isposnički život. Rijetko su sebi priuštili neki luksuz, nikada nisu bili na godišnjem odmoru. Jedini užitak bile su im naše dobre ocjene, ili kada je netko rekao nešto pohvalno o nama.
Lošu savjest imam radi toga jer nikada mojim roditeljima nisam rekao da ih volim. Nikada im nisam rekao, niti sam bilo kakvom gestom to pokazao. Nisam to smatrao potrebnim, čak nisam nikada dopustio majci da me pomiluje.
Nije to …po mojem mišljenju bilo cool, nije bilo in.
Nikada za Dan žena nisam majci poklonio ništa. Smatrao sam to komunističkom glupošču.
A mati bi se tomu jako radovala. Ali ja sam sebi dopustio imati svoje mišljenje u čemu su me oni još poticali.
Kasno je sada stajati nad grobom i kajati se. Treba iz toga nešto naučiti, ne ponavljati iste greške.
Kasno je sada reći da se kajem zbog toga što sam stidjeo njihovog običnog, priprostog govora, koji je bio drukčiji od onog književnog. Često sam ih ispravljao.
-Ne možemo mi govoriti kao učeni svijet. Mi smo naučili tako, ali zato vas šaljemo u škole da naučite nešto, da ne budete kao mi …govorila bi mati.
I to im nikada nisam rekao da se više ne stidim njihovog priprostog govora i nikada im nisam rekao da su bili puno pametniji od mene. Nisam imao priliku za to. Kad sam ja to spoznao, njih više nije bilo.
Kažem sjetim ih se često, ali nerečeno je ostalo nerečeno i loša savjest ostaje loša savjest.

Moje prijepodnevne šetnje često me dovedu u blizinu Gradske knjižnice i često sretnem neko poznato lice. Par riječi o vremenu, o politici, nekom trenutnoj događaju… Sve ono što ispunjava život, što mu daje ljudsko obilježje.
Danas ispred ulaza u knjižnicu sretnem Dariju, zamjenicu ravnateljice. Prilika za kratak razgovor uz cigaretu i kavu.
-Morate doći gore da Vam nešto pokažem! A …gore, to je dvorana Gradske knjižnice …kulturno ogledalo grada. U njoj se organiziraju promocije knjiga, revije dokumentarnih filmova, izložbe…
…Čuko je sa mnom, ali njega više zanimaju hrenovke kod bake od …recimo promocije nove knjige Velimira Sriće „Hrvatska 2020“. Obećam Dariji da ću doći kasnije.
Znatiželjan sam, pa požurih, a i Čuko i baka jedva čekaju da ostanu sami. Čim zatvorim vrata za sobom …Čuko na kauč, a baka pristavlja vodu za hrenovke.
U dvorani živost. Priprema se scena za promociju knjige Vere Knežević Babogretke. Vera je žena iz naroda, piše jezikom kakvim se govori u njezinoj Babinoj gredi, najvećem slavonskom selu.
Pokućstvo, slike, peć iz bakinog doba… sve me to podsjetilo na vrijeme u kojemu su živjeli moji roditelji. Neki osjećaj blaženstva, sreće, pripadnosti nečemu što nisam želio nekada prihvatiti, čega sam se stidjeo.
I divna starinska peć. Drva su pored nje, ali vatra u njoj ne gori. Svejedno grije nas baš ta …za sve druge, hladna peć.
Preko ladice za pepel …širajz. Znam …na književnom hrvatskom je to žarač, ali koga to sada zanima. Tako je i moja mati nazivala taj komad željeza, kojim se razgrtala žega da bi se podjarila vatra. Često sam ju ispravljao, ali za nju je ostao širajz.
Kako mi je samo bilo krivo zbog toga što moja mati kaže širajz.
Uzmem ga u ruku a Darija inače profesorica književnosti me pita …znate kako se to zove?
Širajz …kažem onako spontano, i lik majke mi pred očima.
–Pa da …to je širajz! Književni naziv je žarač ali to će za mene uvjek ostati  širajz.
I za mene …pomislih. Nikako drukčije. Moja mati je bila u pravu. Kad bih joj samo mogao nekako reći.
Sve je tu kao u kod mojih roditelja. I krpare na podu …i petrolejka …i svete slike na zidu …i pored njih ukriž vezeni ručnik od lanenog platna …i stari jankel …i šamlica …i kuglof na ormaru …i asperagusi u loncu na štenderima …i tegle za mliko …i jabuke na ormaru …i pegla… Puno, puno sitnih dragih detalja,lijepih sjećanja i …loša savjest, jer sam se svega toga nekad stidjeo, kada bi mi došli prijatelji iz grada.
Svi mi prebačeni smo u neki svoj film iz svog djetinjstva i svi nekako na isti način zajedno, praveći scenu proživljamo davne lijepe dane, kojih tada nismo mogli biti svjesni.

Da je promocija knjige napunila dvoranu daleko većim brojem ljudi, nego što je to kada dolaze visokoumni i školovani pisci nije nikakvo čudo. Došli ljudi oživjeti uspomene, čuti lijepu, toplu, običnu narodnu riječ…
Presretan sam. Drago mi da je priprosti jezik moje majke in. Da je njihova skromno namještena soba i slaba svjetlost petrolejske lampe …cool i da je potpuno zasjenila svo blještavilo modernog, ali duhom praznog namještaja.
Drago mi je da je širajz moje majke našao mjesto u svijetu u kojemu sam ja mislio da mu nije mjesto.
Teško se rastati od očaranog društva, ali mora se. Mora se podijeliti radost s onima koji nisu imali priliku doživjeti taj osjećaj.
Idem po Čuku, pa se uputismo kući. Razmišljam kome ću najprije prenijeti radosnu vijest. Tko bi mogao imati dovoljno razmjevanja i dovoljno mjesta u srcu. Nemam u imeniku baš puno osoba koje bi mogle razumjeti koja je važnost širajza u mojoj jezičnoj domovini;
–Ma znaš …moram prati kosu, prljava mi je užasno, a sutra moram u Zagreb. Ispričat ćeš mi kad se vratim.
Ostaje još samo jedan pokušaj;
-Osoba koju ste birali je trenutno nedostupna. Nakon zvučnog signala možete ostaviti poruku.
Nitko nije dostupan. A podjeljena sreća je dvostruka sreća. Nepodjeljena sreća prelazi u tugu u osjećaj usamljenosti …postaje teret.
Pade mi na pamet ona pjesma, koju djeca rado pjevaju Kad si sretan …kako samo ide dalje!?
Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit’ sreću svu
Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan
klap, klap
Lupim dlanom o dlan. Ali svejedno ne obuzima me radost podjeljenje sreće. Fali tu još nešto!
Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit’ sreću svu
Kad si sretan prstima pucketaj ti
kvrc, kvrc
Zapucketam prstima. Ništa, još uvjek ona obična sreća …ništa od podjeljene sreće. Kako li samo ide pjesma dalje …bilo nešto s koljenima!?

Osjetim dvije nježne, meke šape na koljenima. Vidim dva bademasta, vjerna oka koja me upitno gledaju. Osjetim potrebu djeljenja sreće. Čuko je tu! Nije upoznao Ružu Babogretku, ali da jest sigurno bi ju zavolio.
I ne zna Čuko šta je širajz, a pogotovo ne zna što je žarač. Ali Čuko zna tako dobro biti tu kada treba dijeliti sreću.
Ah Čuko …dragi moj!