piše: Esad Redža
Imao sam priliku s nekih 12 godina biti tik do kinooperatera. Zvao se Mirko. Stari od mog dobrog frenda, Josipa. Bilo je to u kinu Studio. Vlaška ulica.
Uskim strmim stepenicama popeo sam se do prostora u kojem se nalazio taj čudesni stroj tog vremena.
Taj put puštao se neki krimić s Belmondom u glavnoj ulozi .
Kino projektor vrtio je dvije ogromne role filma. Bilo je jako vruće uz taj stroj.
Stari od mog frenda, onako u potkošulji sav znojan, pazio je da traka ne zapne ili još gore da ne pukne usred projekcije.
Kroz mali prozorčić s duplim staklom gledao sam na platnu kako se slika iz tog čudesnog stroja pretvara u napetu radnju.
Mirko je imao sve pod kontrolom, role su vrtile filmsku traku bez greške.
Kada bih ga na momente pogledao kako upravlja strojem, Mirko bi samo namignuo i digao palac gore.
Nevjerojatno koje to bilo uzbuđenje za mene.
Ljubav prema filmu i sve vezano uz film rodila se u toj maloj zagušljivoj prostoriji.
Josip se podsmjehivao mom čuđenju, mom razrogačenom pogledu.
Onako tihim, vrlo tihim šapatom, Mirko nas je pitao želimo li sok.
Zgrabio sam hladnu bočicu Cockte i popio ju naiskap.
Imam tu sliku u glavi i dan danas. Svjetlost koja bježi mimo filmske trake secira dim od cigarete koju je majstor Mirko zapalio.
Ići nekada u kino bio je ritual.
Pred premijera pa premijera, čekanje u dugačkom redu za kupiti kartu.
Uzbuđenje kad konačno dođeš na red i primiš kartu za novu filmsku predstavu.
Prošla su ta vremena, ali ljubav prema kinu i filmu, nikada.
Danas je sve digitalno, nova era.
Neki novi Mirko sjedi tamo gore, ali ima klimu i nije mu vruće.
Zapravo zašto vam sve ovo opisujem?
Nostalgija, žal za nečim? Možda.
Ljubav, rekao bih, najprije ljubav.
Josip i ja i danas znamo zajedno nešto pogledati u kinu. Prisjetimo se djetinjstva, njegovog starog.
U subotu smo baš poslije filma otišli na piće.
Kaže meni Josip: “Znaš, uvijek sam želio imati svoju kino dvoranu.”
Nakon treće runde, pomalo već opušteni, vozili smo filmsku kritiku u petoj razini.
Nadglasavali se, dok nas je konobar gledao kao dva čudaka.
Pri zvanju četvrte runde, kojoj sam se opirao, Josip je već ušao u duboku filozofiju života, ali naravno, preko filma.
Geni su geni, mislim si ja.
“Znaš!”, kaže on meni, “Kada bih imao na raspolaganju četiri kino dvorane u kojima se vrti istovremeno film o meni. Recimo, uđem u prvu i gledam ono kako me moji roditelji vide, pa uđem u drugu i gledam kako me moja djeca vide, onda u treću, tamo je film o meni kako me moja žena vidi, a u četvrtoj kako me vide prijatelji – kak´ me ti vidiš.
Dakle, radi se o filmu, jer u stvarnosti ja mislim da znam kako me vide, a ovdje u filmu tko zna koji žanr bi me zadesio, bilo bi sigurno napetosti i iz kina bih izašao tko zna u kakvom stanju.”
Na koncu, obožavam filmove, ali ova četiri radije ne bih gledao .
A ti?
Duboko se zamislim nad tim što me pitao.
“Ne znam”, kažem mu, “možda bi to bila zadnja četiri filma koja bih gledao.”
Kucnemo se nakon svega za laku noć i lovimo zadnji tramvaj.
Nije ovo crtica nostalgije, ljubavi, nit prijateljstva, ali bilježim ju s posebnom pažnjom kao znak pitanja Vama.
Da, sada Vas mogu pitati na kraju.
Bi li vi gledali film o sebi kako vas drugi vide?