piše: Marko Jareb
Već se više godina govori u RH kako se empirijskim istraživanjima dokazalo kako je u RH na djelu egalitarni sindrom kod njenog pučanstva. U egalitarni sindrom bi spadali: platežna uravnilovka, preraspodjela sredstava, protivljenje profitu, antipoduzetničke i antiprivatne inicijative, protivljenja osobnim bogaćenjima, zagovaranje antikreativnosti i promocija antiintelektualne izvrsnosti.
Ima jedan hrvatski doktor ekonomskih znanosti koji je doktorirao prije više od 20 godina na temu “Kako da u RH zaživi tržišno gospodarstvo?” No, njegova doktorska disertacija nije donijela nikakav boljitak za RH u ekonomskom pogledu.
Tko je bio mentor te doktorske disertacije, nisam uspio doznati. Ali očito je da ni taj mentor nije dosegnuo neke visine u ekonomskim krugovima. Imamo li mi u RH stručnjaka za ekonomsku politiku? Zar ih nismo mogli iznjedriti u ovom periodu od samostalnosti do danas?
Taj doktor ekonomskih znanosti na internetu kreira neke preznentacije o ekonomskom stanju u RH uspoređujući ga s ekonomskim stanjem u EU. To nije njegova misija. On bi trebao dati dijagnozu i način liječenja ekonomskog stanja u RH. No, ne mora značiti ako je netko doktor ekonomskih znanosti kako on može postaviti dijagnozu i način liječenja ekonomskog stanja u RH. To može biti i neki poduzetnik koji iz iskustva može dati dijagnozu i način liječenja ekonomskog stanja u RH. Moje je stajalište kako se u RH malo radi.
Ako mi imamo turizam kome stremimo u RH, koliko mi tom našem gostu nudimo našu hranu i sve što mu je potrebno tijekom njegovog boravka kod nas? Strani trgovački lanci i uvozni lobiji u RH su nam uništili naše žitnice. Naši proizvođači nisu konkurentni na domaćem, a kamo li na stranom tržištu. U brodogradnji limove uvozimo. Mogu li se limovi za brodogradnju proizvesti u RH? Većina opreme za montažu u brodogradnji je iz uvoza.
Jedan sveučilišni profesor mi je rekao kako bi naši Ravni Kotari mogli hraniti cijelu RH. Gdje je još Slavonija i Baranja? Po njemu bi mi morali biti izvoznici žitnih proizvoda iz Slavonije i Baranje. Koliko mi s tim proizvodima možemo biti konkurentni na stranom tržištu? Čuo sam nedavno tvrdnju jednog našeg trgovca kako je bilo koja naša roba već u startu skuplja od uvozne. Zašto je to tako? Jesmo li se ukomponirali u izvozne kvote propisane od strane EU? Koliko smo mi obvezni uvesti proizvoda iz EU? Je li više dajemo u EU negoli od EU dobivamo? Koliko su fondovi EU dostupni svim društvenim strukturama u RH?
Čitam kako ekonomisti u RH traže pomoć od njenih sociologa i političara kako bi se iskorijenio egalitarni sindrom kod njenog pučanstva.
Ako se netko odluči dignuti kredit i uložiti novac u gradnju dva studio apartmana te ih iznajmljivati i s tom zaradom vraćati taj kredit kroz veću godišnju frekvenciju popunjenosti svojih studio apartmana. Je li taj podložan egalitarnom sindromu kao što se piše u RH? Ili ako dodatno uloži u manji brodić za voziti svoje goste, pa onda od te zarade ne bi morao ništa više raditi, kako je jedan mještanin govorio jednom drugom svom mještaninu. A ovaj mu je odgovorio protupitanjem, evo je li me sada vidiš da nešto radim?, ne radiš, reče mu prvi, e pa što ću se onda truditi to sve raditi kad neću onda isto ništa morati raditi, a sad kako vidiš isto ništa ne radim. Eto to je egalitarni sindrom na hrvatski način.
Krajem 2016. godine objavljeni su rezultati istraživanja koja su proveli zadarski sociolozi Krešimir Krolo, Sven Marcelić i Željka Tonković o kulturnim navikama i vrijednosnim orijentacijama učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola u šest gradova na hrvatskoj obali – Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Anketirano je 2650 učenika.
Zaključak je kako pulski i riječki srednjoškolci imaju liberalnije stavove u odnosu na dalmatinske vršnjake, s izuzetkom Šibenika koji je prema istraživanju najtolerantniji i najotvoreniji dalmatinski grad. Kolika je vjerojatnost kako kod ovih učenika koji su sudjelovali u istraživanjima zadarskih sociologa nije prisutan egalitarni sindrom?
Kako o kulturnim navikama i vrijednosnim orijentacijama naši mladi mogu naučiti od svojih starijih kad je znanstvenim istraživanjem u RH dokazano kako su oni ograničeni egalitarnim sindromom i navikama iz prošlosti? Jesu li prisutna u RH nova vremena sa starim navikama? Vjerojatno stariji još mladima prezentiraju svoje „bauštelske navike“, bar oni koji su ih doživjeli u inozemstvu. Mladi ne žele biti „bauštelci“ kao njihovi stariji. Možda bi i ostajali u RH kad bi se RH bar „milimetarski“ približavala plaćama u EU.
Zašto mi tjeramo našu mladost iz RH? Zato što u RH mladi teško pronalaze stalno zaposlenje. A oni koji rade kod hrvatskih privatnih kvazi poduzetnika za „stalno“ dobivaju ugovore na mjesec dana, pa im ih opet produže za dodatnih mjesec dana kad im istekne stari ugovor. Što mladi čovjek može planirati za budućnost kod takvih ugovora s hrvatskim poslodavcima? Jesu li naši mladi koji rade kod privatnika potplaćeni? Je li na djelu i egaltarni sindrom i kod samih privatnika koji isplaćuju plaće našim mladima?