piše: Marija Juračić
Vrijeme uoči Božića je vrijeme kada naprasno postajemo bolji ljudi. Odjednom, ne vidimo trun u oku bližnjega svoga, susjede ljubazno pozdravljamo, pitamo ih za zdravlje.
Prometna nam se kultura poboljša pa ne psujemo zbog oduzete prednosti, ne smeta nam graja dječurlije u dvorištu iako te dječurlije odavno nema, jer su je otjerali naši limeni ljubimci, čak nam ne smeta ni susjedov sin koji uporno baca petarde raznih veličina.
Blokiramo i onu misao koja nam inače prva padne na pamet – koja mu je kretenčina dala lovu za tu idiotariju zbog koje se mačka zavlači pod radijator, a ptice u panici napuštaju gnijezda?!
Ništa nam ne smeta. Odazivamo se raznim humanitarnim akcijama i opet blokiramo misao da u uređenoj državi ne bi smjelo biti takvih akcija, jer ne bi smjelo biti potrebitih, jer bi svi oni morali potpasti pod stalnu državnu skrb. I ova zadnja misao prekida navalu mojih dobrih misli i ja postajem opet ono staro čangrizalo koje u trunu traži balvan, koje u Božiću opet vidi Krampusa.
Na donacije poslovnih subjekata, ako ne prelaze 2% ukupnog prihoda, država neće udariti svoj porez i to je tako lijepo od nje. Ali što je s donacijama građana, onih koje se skupljaju u malim svotama?
Znate ono, kad vam na televizijskom ekranu piše – cijena poziva 5 kn + PDV? Plaćate nešto što bi draga naša država trebala plaćati, a ona vam zauzvrat odreže porez i pojede četvrtinu prihoda.
A ti prihodi nisu mali, jer kako znate, u vremenu Božića mi postajemo naprasno bolji i darežljiviji ljudi.
I sad me grize misao, hoće li država taj oteti dio dobrote preusmjeriti u potrebe socijalno ugroženih građana, ili u nove automobile.
A što bih ja htjela? Tisuće prijeđenih kilometara starih automobila pokazuje da naša Vlada danonoćno putuje, da je stalno u službi i da se nikada ne odmara.
Pa tko je onda taj Krampus koji si daaje za pravo uzimati dio ljudske dobrote?