KAKO SE PIŠE 2,5 MILIJARDI

piše: Žarko Delač
Ispraćajući staru godinu nisam siguran ima li osnova za optimizam i ostvarenje lijepih želja koje smo si svi jedni drugima poželjeli  ovih dana. Pri tome zapanjuje činjenica kako oni  koji mogu utjecati na naš životni standard i zadovoljstvo, ne žele ili, u što sumnjam, ne vide realnu situaciju u društvu.

Dovoljno je samo sudjelovati na misnim slavljima pa čuti statističke izvještaje iz župa kako bi shvatili kako se naša država osipa i nevjerojatnom brzinom razgrađuje. I to svega nakon manje od tri desetljeća vlastite države koju smo dočekali nakon više od tisuće godina.

Ipak, kako ne bih upao u zamku  nerealnih opservacija treba biti iskren, pošten ili jednostavno objektivan i kazati kako smo svi krivi za sadašnju demografsku situaciju. Potrebno je za početak  samo postaviti pitanje koliko znadete prijatelja, rođaka ili poznanika koji imaju troje ili više djece. Sebičnost i briga samo za karijeru, materijalna bogatstva ili užitak prevladava na svim razinama i slojevima društva.

S povjerenjem i nadom izabiremo svakih nekoliko godina nove političke dužnosnike kako bi takvu situaciju izmijenili. Očekujući kako će početi od sebe i svojim pozitivnim primjerima pokrenuti lavinu promjena i poboljšanja u društvu. Na žalost, godine prolaze i većih kvalitativnih iskoraka nema. Pokušaja ima, pa tako možemo iz prošle godine izdvojiti zamolbu, vapaj ili glasno razmišljanje premijera kako bi savjetnici koji su bili angažirani oko restrukturiranja i preprodaje Agrokora trebali vratiti dio novaca koje su primili za svoj angažman. Do toga na koncu naravno nije došlo!

U takve pokušaje ne možemo uvrstiti mlako preneseni podatak kako zbog propasti brodogradilišta moramo nekome (tko zna kome?) svi skupa platiti 2 500 000 000 kuna (bez kamata) ako sam dobro napisao.

U prijevodu, to znači da svaki zaposlenik mora izdvojiti 2 500 kuna za saniranje krive političke odluke, pogrešno angažiranog strateškog partnera i godinama isplaćivane ogromne plaće i bonuse članovima uprava i menadžerima u tim brodogradilištima. Odgovornost se ni od koga ne traži, nema istraga ili pokušaja da se dio otuđenih novaca spasi.

Više se novinarske energije, honorarnog rada dopisnika i izvjestitelja te analiza političkih komentatora i analitičara, utroši na događanja naroda u našem susjedstvu s kojima smo nekada dijelili istu državu.

Potpuno je jasno da to rade privatne medijske kuće koje jedino financijsko opravdanje imaju ako posluju na što većem području ali kada to radi nacionalna kuća, opravdanje ne postoji. Možda postoji jedino u glavama pojedinih urednika, novinara i izvjestitelja koji nikako da raskrste s činjenicom da smo platili velikim žrtvama našu samostalnost i stvaranje samostalne države.

U tom kontekstu ne treba nas bombardirati informacijama od naših bivših sugrađana, a sada samo susjeda, te stavljati na pijedestal i zamarati nas danima o aktualnim prosvjedima.

Ili time pojedinci žele ukazati kako bi i u Hrvatskoj trebalo doći do pobune naroda jer već eto godinama živimo barem u miru ako ne u slozi. No, to im neće uspjeti. Pred nezadovoljnicima postoji mogućnost da svoje mišljenje izraze na jedini ispravan i demokratski način, a to je zaokruživanjem glasačkih listića na izborima.

I naravno, očekujući kako će najodgovorniji što prije shvatiti kako postojeći izborni zakon treba što prije promijeniti. I to ne kozmetičkim promjenama već temeljito i radikalno.