tekst: Štefica Vanjek
Ova zima i minusi natjerali su me da se ne mičem iz kuće, a i vikend je… Mislim, ovo sam rekla kao da mi je to jako važno, ma od kad sam u mirovini svejedno mi je koji je dan. Sve ide laganini samo kile strelovito, a lijepo mi je rekao reumatolog da pazim da se ne udebljam. Ma tko može na sve paziti! Uvijek me odvuku te moje kile od bitnog.
Oči su konačno popustile pred mojom upornošću pa si mogu dati oduška na internetu.
Gledam lica na fb i svi kao da se pomlađuju samo ja starim. Mogla bi i ja dati koju fotku na fotošopiranje, onako znate, da mi majstor opegla sve bore, pa namjesti najmoderniju frizuru i obleku i vrhunski make up. Mislim, fotošopiranje je sada IN kako na fb tako i u društvu.
Sva sreća pa moj majstor fotografije nije savladao taj zanat inače bi ga mogli optužiti za, ne daj bože, tko zna što. On zna samo posvijetliti i potamniti fotku i pretvoriti u crno bijelu, ali znam druge majstore koji to super rade.
Naš prijatelj je jednom pokazivao kako se to radi. Poredao je fotke i sa svake uzeo ono što je najinteresantije, pa je tako nebo u Slavoniji dobilo nebo s mora, ispao ja zalazak sunca za pamćenje. A tek polja i ravnice, kao Toskana! Mene je stavio je stavio na vrh planine tako da mi se od pogleda na fotografiju zavrtjelo u glavi.
Mislim si, kako bi i ja ispala za pamćenje da mi posudi tijelo Salma Hayek, a lice… nisam se još odlučila čije bi. Ali, ne treba meni to, i bez toga zahtjeve za prijateljstvom šalju mi sve neki američki visoki časnici, moš´ mislit, kao da sam ja neka naivna bakica koja treba zgodno društvo. Ma, gledala ja „Provjereno“ kako nasjedaju usamljene žene. Meni je i dalje dovoljno gledati moju polovicu za koju znam kako izgleda i kakve je ćudi, ma znam već što misli i kad šuti.
Taj naš prijatelj napravio je i moju fotku u fotošopu, tijelo još onda nije trebalo fotošop. Sve nisam mogla vjerovati čije me to oči gledaju sa slike! Na ruke mi stavio prstenje… Da sam fotku stavila javno netko bi mogao pomisliti kako stvarno imam zlata, mogli bi mi napraviti premetačinu po kući radi lažnjaka, bilo bi me sramota, jer nebi imali što ukrasti.
I taj prijatelj obukao me u ljetnu haljinu na cvjetiće, a maknuo standardnu crno bijelu kombinaciju, one stare cipele mi je maknuo s nogu, umjesto crnih koje nosim stalno stavio mi je bež elegantnu talijansku salonku, da ide uz obleku… Ma, da mi je samo naći takve cipele odmah bi ih kupila, makar moja noga priznaje samo šlape.
Opet sam otišla u širinu s fotošopiranjem, a ono bitno ostalo je zapostavljeno. Zabavljaju me ova prepucavanja oko fotošopiranja, a pogotovo različita uvjeravanja u istinu, i razloge.
Neka me samo zabavljaju, brže mi prolazi vrijeme, ja ću i dalje misliti svoje, i izreći svoje mišljenje tamo gdje treba, i kada dođe vrijeme.